СТИХОВИ КОИ ВЕ ДОПРЕЛЕ

Nacrtaj slikovnicu života…

Ja ću ti posuditi boje.

Pa oboji život tako da bude pun šarenih

pustolovina,

oboji pogled na svijet tako da u svemu vidiš nešto

posebno,

oboji dan duginim bojama u trenutke za pamćenje,

a ljubav spektrom osjećaja za koje vrijedi živjeti.

Oboji sebe i sve oko sebe blještavilom osmijeha,

misli oboji toplim, čistim bojama sreće,

vrijeme bojama vedrog neba koje razvedrava teške

odluke,

oboji sebe iznutra i izvana, da zračiš i sjajiš dok

hodaš kroz život.

Puno je boja.

Usudi se biti umjetnik…

Ne bi sakala da se "izgubam" vo prevodot

Изменето од bluebell - 22.Декември.2010 во 13:22

Горите Македонски шумно пеат,
нови песни, нови весници!
Македонија слободна,
слободнo живее!

I got ice in my veins, blood in my eyes
Hate in my heart, love in my mind
I seen nights full of pain, days of the same
You keep the sunshine, save me the rain
I search but never find, hurt but never cry

солзите ја красат насмевката

а сепак, не се тоа солзи

тоа е обичен дожд

а ти си сеуште толку вистинита

вистинска, висинска, витка, ви…………

.

упс, ми се затворил речникот

одлучив да сведочам сам против себе

со молчење

како сериски самоубиец

кој се плашел од висини

а живеел секој ден како

што би живеел утре

а не можел

одлучив да се предадам на сите

што одавна ме имаат затворено

во зандана без ѕидови

без прозорци и решетки

само една врата, која стои потпрена

на старата исушена вишна

одлучив тоа да го направам не поради тебе

ниту себе, а уште помалку подари другите.

Да, ќе го направам поради никој.

Anabel LI - Edgar Allan Po

U carstvu na žalu sinjega mora -
pre mnogo leta to bi -
življaše jednom devojka lepa
po imenu Anabel Li -
i samo joj jedno beše na umu:
da se volimo mi.

U carstvu na žalu sinjega mora
deca smo bili mi,
al volesmo se više no iko
ja i Anabel Li -
ljubavlju s koje su patili žudno
nebeski andjeli svi.

I zato, u carstvu na morskome žalu,
pradavno ovo se zbi
poduhnu vetar nocu sa neba,
sledi mi Anabel Li;
i dodjoše od mene da je odnesu
njezini rodjaci svi,
u grob na morskome je spustiše žalu
da vecni sanak sni.

Andjele zavist je morila što su
tek upola srecni ko mi:
da! zato samo ( kao što znaju
u onome carstvu svi)
duhnu vetar sa neba i sledi
i ubi mi Anabel Li.

Al' mi nadjacasmo ljubavlju one
što stariji behu no mi -
što mudriji behu no mi -
i slabi su andjeli sve vasione
i slabi su podvodni duhovi zli
da ikad mi razdvoje dušu od duše
prelepe Anabel Li

Jer vecite snove, dok Mesec sjaj toci,
snivam o Anabel Li;
kad zvezde zaplove, svud vidjam ja oci
prelepe Anabel Li;
po svu noc ja tako uz dragu pocivam,
uz nevestu svoju, uz život svoj snivam,
u grobu na žalu, tu ležimo mi,
a more buci i vri.



Serenada - Federiko Garsija Lorka


Na recnoj obali
noć je dosla da se kupa,
a na Lolinim grudima
grane umiru od ljubavi

grane umiru od ljubavi

noć,naga,peva
na martovskim mostovima.
Lolita kupa svoje telo
u slanoj vodi i smilju

grane umiru od ljubavi

Noć od anisna i srebrna
blista nad krovovima,
od sreba ,potoka i ogledala
i anisa tvojih belih misica.

grane umiru od ljubavi



Čekaj me - Konstantin Simonov


Čekaj me i ja ću sigurno doći,
Samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku,
I kada mećava briše,
Čekaj i kada druge niko ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu stizati iz daleka,
Čekaj me i kada čekanje dojadi svakome koji čeka.

Čekaj me i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kada ti kažu da je vrijeme da zaboraviš
I da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati da više ne postojim,
Neka se tako umore čekati i svi drugovi moji,
I gorko vino za moju dušu nek piju kod ognjišta.

Čekaj!I nemoj sjesti s njima,
I nemoj piti ništa.
Čekaj me,i ja ću sigurno doći
Sve smrti me ubiti neće.

Nek rekne ko me čekao nije:                             taj je imao sreće!
Ko čekati ne zna, Taj neće shvatiti niti će znati drugi
Da si me spasila ti jedina čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znaćemo kako preživjeh vatru kletu-
Naprosto ti si čekati znala kao niko na svetu.
























                                                        
                                                       














Изменето од ARTE - 31.Јануари.2011 во 01:36

Христо Ботев

Жив е той, жив е! Там на Балкана, потънал в кърви, лежи и пъшка юнак с дълбока на гърди рана, юнак във младост и в сила мъжка. На една страна захвърлил пушка, на друга сабя на две строшена; очи тъмнеят, глава се люшка, уста проклинат цяла вселена! Лежи юнакът, а на небето слънцето спряно сърдито пече; жетварка пее нейде в полето, и кръвта още по силно тече! Жетва е сега... Пейте, робини, тез тъжни песни! Грей и ти слънце, в таз робска земя! Ще да загине и тоя юнак... Но млъкни сърце! Тоз, който падне в бой за свобода, той не умира: него жалеят земя и небе, звяр и природа и певци песни за него пеят... Денем му сянка пази орлица и вълк му кротко раната ближе; над него сокол, юнашка птица, и тя се за брат, за юнак грижи! Настане вечер - месец изгрее, звезди обсипят свода небесен; гора зашуми, вятър повее, - Балканът пее хайдушка песен! И самодиви в бяла премена, чудни, прекрасни, песен поемнат, - тихо нагазят в трева зелена и при юнакът дойдат та седнат. Една му с билки раната върже, друга го пръсне с вода студена, трета го в уста целуне бърже - и той я гледа, - мила, засмена! "Кажи ми, сестро, де - Караджата? Де е и мойта вярна дружина? Кажи ми, пък ми вземи душата, - аз искам, сестро, тук да загина!" И плеснат с ръце, па се прегърнат, и с песни хвръкнат те в небесата, - летят и пеят, дорде осъмнат, и търсят духът на Караджата... Но съмна вече! И на Балкана юнакът лежи, кръвта му тече, - вълкът му ближе лютата рана, и слънцето пак пече ли - пече!

Изменето од DragancoLeskoec - 13.Февруари.2011 во 17:31