ВЕХАБИИ - СЕЛЕФИТИ, кои се тие?

NASTANAK I ŠIRENJE VEHABIZMA

[Ovaj tekst je najvećim dijelom prijevod iz Ejub Sabri pašine knjige Mirat-ul-haremejn. Ova knjiga je na turskom jeziku i ima 5 tomova. Nju je izdala istanbulska Izdavačka kuća “Matba’a-i Bahriye” 1301.-1306. godine po Hidžri.]

36 - U vrijeme kada je Osmanlisko carstvo bilo dominantno, na Arapskom poluotoku je svakom državom upravljalo službenik kojeg je izabrala država. Kasnije je svaka oblast, osim Hidžaza, pripala svakom ko ju je mogao oteti i vladati njom kao šejhovlukom.

Načela vehabizma, koja je Muhammed bin Abdulvehhab širio su za kratko vrijeme, 1150./1737. godine, zauzela političku formu. Ona su se raširila po cijeloj Arabiji. Muhammed Ali paša, guverner Egipta, je kasnije, na zapovijed halife iz Istanbula, oslobodio Arabiju od njih egipatskim vojnim snagama.

Abdul’aziz bin Muhammed bin Sa’ud, koji je vjerovao u vehabije, je 1205./1791. godine po prvi put najavio rat emiru Mekke, šerifu Galib-efendiji. Oni su dotad tajno širili vehabizam. Oni su poubijali i mučili mnoge muslimane, zarobljavali njihove žene i djecu, i silom prisvajili njihovu imovinu.

Muhammed bin Abdulvehhab je pripadao plemenu Beni Temim. On je rođen 1111./1699. godine u pustinji Nedžd, u selu Ujejne, kod jedne kasabice zvane Hurejmile. Umro je 1206./1792. godine. On je ranije išao u Basru, Bagdad, Iran, Indiju, i Damask, sa namjerom da trguje, gdje je bio, zahvaljujući njegovom agresivnom držanju, nazvan imenom “šejh od Nedžda”. On je u ovim mjestima vidio i naučio svašta i svezao svoje srce za ideju da postane šef. On se 1125./1713. godine sreo u Basri sa Hemferom (Hempher), jednim engleskim špijunom, koji je razumio da ovaj neiskusni mladić žudi da putem revolucije postane vođa. Hempher je sa njim uspostavio dugoročno prijateljstvo. On ga je inspirisao lažima i trikovima koje je naučio od engleskog Ministarstva za kolonije (Ministarstva komonvelta). Kada je on vidio da Muhammed uživa u ovim inspiracijama on mu je predložio da on osnuje novu vjeru. Na ovaj način su i špijun i Muhammed bin Abdulvehhab dobili ono što su tražili. On je mislio da bi bilo pogodno da on osnuje novi put (tarikat) i dođe do svog cilja. On je, u pripremama za ovaj svoj cilj, počeo pohađati u blagoslovljenom gradu Medini predavanja hanbeli uleme, a kasnije, izvjesno vrijeme i u Damasku. Kada se je vratio u Nedžd on je napisao za seljake male vjerske knjižice. On je (u njima) napisao ono što je naučio od engleskog špijuna i u to pomiješao još i pokvarena učenja mu’tezila i drugih inovatorskih (bid’at) grupa. Mnogi (neuki) seljaci su ovo počeli slijediti. Ministarstvo komonvelta, koje je osnovano u Engleskoj sa ciljem da iznutra razori i uništi islam, je obavijestilo šejha od Nedžda, Muhammeda bin Sa’uda, o ovoj situaciji. Oni su mu dali ogromnu sumu novaca i obećali vojnu pomoć ako on počne sarađivati sa Muhammedom bin Abdulvehhabom. Arapi su (u to vrijeme) pridavali veliku važnost ličnim i rodovskim odlikama. Pošto je Muhammed bin Abdulvehhab bio neuk (džahil) on je upotrijebio ime Muhammeda bin Sa’uda kao polugu (alatku) da raširi svoj put koji je on nazvao vehabizam. On je predstavio sebe kao kadiju (Poglavara za vjerska pitanja) a Muhammeda bin Sa’uda kao hakima (vladara). On je napisao u njihovoj konstituciji da ih mogu naslijediti samo njihova djeca.

Kada je 1306./1888. godine napisana knjiga Mir’at-ul Haremejn emir Nedžda je bio Muhammedov bin Sa’udov potomak Abdullah bin Fajsal, a kadija, to jest vođa za vjerska pitanja, potomak Muhammeda bin Abdulvehhaba.

Abdulvehhab, Muhammedov otac, koji je bio dobar i čist alim u Medini, i njegov brat Sulejman bin Abdulvehhab, i njegovi učitelji, su osjetili iz riječi i izjava, ponašanja, i ideja koje im je on često postavljao kao pitanja dok je on bio učenik u Medini, da će on postati otpadnik, jeretik, koji će ubuduće iznutra oštetiti islam. Oni su njemu savjetovali da ispravi svoje ideje a muslimanima da ga izbjegavaju. Međutim, oni su ubrzo naišli na ono čega su se najviše plašili. On je počeo otvoreno širiti svoje otpadničke ideje kao vehabizam. On je, da bi prevario vjerski neuke ljude (džahile) i idiote, ponudio reforme i inovacije koje nisu bile u skladu sa knjigama alima islama. On je bio toliko nepromišljen da se usudio smatrati da su pravi muslimani ehli sunneta vel-džema’at kafiri. On je mislio da je traženje od Allaha dželle-šanuhu preko (vesilom) našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i drugih Poslanika i evlija ili posjećivanje njihovih grobova idolopoklonstvo (širk).

Prema onom što je Muhammed bin Abdulvehhab naučio od engleskog špijuna, onaj ko se obraća mrtvom - dok čini dovu kod njegovog groba - postaje višebožac (mušrik). On je rekao da muslimani, koji kažu da je neko, ili nešto, učinilo nešto - pored Allaha dželle-šanuhu - na primjer, onaj ko kaže “taj i taj lijek me je izliječio” ili “Ja sam to dobio zato što sam tražio preko našeg efendije Resulullaha” ili “preko izvjesnog evlije” višebožci (mušrici). Iako su dokazi koje je Abdulvehhabov sin izmislio, da bi podržao ove svoje izjave, samo obične laži i klevete, neuka stvorenja koja nisu bila u stanju da rastave istinu od neistine, nezaposleni, diverzanti, neznalice, oportunisti, i oni s kamenim srcem, su ubrzo prihvatili ove njegove ideje i pridružili mu se, i počeli su smatrati čiste muslimane pravoga puta kao kafire.

Kada se Abdulvehhabov sin obratio vladarima Der’ijje, s vizijom lakog širenja ovih njegovih krivovjerja preko njih, oni su se voljno ujedinili sa njim u nadi da će proširiti svoje teritorije i povećati svoju moć. Oni su zapeli iz petnih žila da ove njegove ideje svugdje rašire. Oni su najavili rat svima onima koji su to odbili i koji su im se suprotstavili. Kada je rečeno da je dozvoljeno (halal) pljačkati i ubijati muslimane, ljudi zvijeri, i pustinjski pljačkaši, su se utrkivali jedni s drugim u priključivanju Muhammedovoj bin Sa’udovoj vojsci. Muhammed bin Sa’ud i Muhammed bin Abdulvehhab su 1143./1730. godine zajedno zaključili da su oni, koji ne prihvataju vehabizam, nevjernici i višebošci (kafiri i mušrici) i da ih je dozvoljeno ubijati i konfiskovati im njihovu imovinu. Oni su, sedam godina kasnije, javno oglasili ovu svoju deklaraciju. Abdulvehhabov sin je onda, kada mu je bilo trideset dvije godine, počeo izmišljati lažne idžtihade koje je kasnije oglasio u četrdesetoj godini života.

Essejjid Ahmed bin Zejni Dahlan rahmetullahi alejh, muftija šafi’ijiskog mezheba u blagoslovljenom gradu Mekki mukerremi, je u temi pod naslovom Fitnet-ul-vehhabijje, opisao načela vehabizma, mučenja, i pokolje koje su vehabije nanijele muslimanima. [Ova tema se nalazi na 228. stranici drugog dijela knjige El-Futuhat-ul-islamijje. Ova knjiga je izdata 1387./1968. godine u Kairu. Ovaj dio je reprodukovan foto ofsetom 1395./1975. godine u Istanbulu.] On piše, “Oni su, da bi prevarili mekkansku i medinsku ulemu, poslali svoje ljude u ove gradove. Međutim, ovi ljudi nisu bili u stanju da odgovore na pitanja koja su im postavili alimi islama. Postalo je jasno da su oni bili neuki jeretici. Presuda koja kaže da su oni kafiri je napisana i svugdje distribuirana. Emir grada Mekke, šerif Mes’ud bin Sa’id, je naredio da se vehabije pozatvaraju. Neke vehabije su pobjegle u Der’ijju i ispričale šta im se desilo.” [Zejni Dahlan je preselio 1304./1886. godine na ahiret u gradu Medini.]

Alimi sve četiri mezheba u Hidžazu, uključujući i Muhammedovog bin Abdulvehhabovog brata Sulejmana i njegove učitelje, su, da bi svim muslimanima obratili pažnju, pročešljali Muhammedove knjige i napisali odgovore na njegova pokvarena pisanja koja su destruktivna za islam. Oni su napisali knjige koje su dobro dokumentovane jakim dokazima i koje pobijaju njegova otpadnička pisanja. [Molimo čitaoca da pročita peti članak na početku ove knjige. U njemu se nalazi prijevod odlomka iz knjige Sava’ik-ul ilahijje firredd-i alel-vehhabijje koju je napisao Sulejman bin Abdulvehhab, brat Muhammeda bin Abdulvehhaba. Ova knjiga je štampana prvi put 1395. godine po Hidžri. Drugo izdanje, koje je reprodukcija ofsetom, je izdato u Istanbulu 1395./1975. godine.]

Ove knjige nisu pomogle puno. One su izazvale mržnju prema muslimanima i pobudile Muhammeda bin Sa’uda da napadne na muslimane i poveća krvoproliće. On je pripadao plemenu Beni Hanife. On je potomak onih idiota koji su vjerovali da je Musejleme-tul Kezzab poslanik. Muhammed bin Sa’ud je umro 1178./1765. godine. Njega je naslijedio njegov sin Abdul’aziz bin Muhammed bin Sa’ud. Jedan šija je 1217./1803. godine u džamiji u Der’ijji izvršio atentat na Abdul’aziza i zabio mu nož u stomak. Tada je Sa’ud bin Abdul’aziz postao vođa vehabija. Ova tri su se puno borila, kao da su se takmičila, da proliju što više muslimanske krvi, zavaraju Arape, i rašire vehabizam.

Vehabije kažu da je Muhammed bin Abdulvehhab širio svoje ideje sa ciljem da postigne iskrenost u Allahovo dželle-šanuhu jedinstvo (Allahov tevhid) i spasi muslimane od višeboštva (širka). Oni kažu da su muslimani bili šest vijekova višebožci i da je on došao da obnovi i reformiše vjeru muslimana. On je iznijeo 5. ajeti kerim sure Ahkaf, 106. ajeti kerim sure Junus, i 14. ajeti kerim sure Ra’d, kao dokaze sa ciljem da ubijedi svakoga da povjeruje u ove njegove ideje. Međutim, ovakvih ajeti kerima ima puno. Alimi tefsira su jednoglasno rekli da se ovi svi ajeti kerimi odnose na višebožce (mušrike), tj. kafire koji obožavaju idole, kipove, kumire.

Po Abdulvehhabovom sinu musliman postaje višebožac (mušrik) ako on dobije od našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, kod Poslanikovog groba ili daleko od njega, ili od drugih Poslanika, Evlija, Saliha (dobrih), istigasu (istigase), tj. ako zatraži pomoć da se oslobodi od briga i belaja, ili, ako spominjući njihovo ime traži njihovo posredstvo (šefa’at), ili, ako želi da posjeti njihov grob. Allah dželle-šanuhu, u trećem ajeti kerimu sure Zumer, govori o kafirima koji obožavaju kipove. Vehabije upotrebljavaju ovaj ajeti kerim da dokažu da je opravdano zvati muslimane - koji uzimaju Poslanika i Evliju kao vesilu (kao posrednika) kada čine dovu Allahu dželle-šanuhu - mušricima. Oni kažu da su i višebošci (mušrici), takođe, vjerovali da je Allah dželle-šanuhu Stvaralac i da idoli ne stvaraju ništa. Štaviše, oni kažu da 61. ajeti kerim sure Ankebut, i 87. ajeti kerim sure Zuhruf, kažu, “Kada ih upitaš ko ih je stvorio oni [višebošci] će sigurno reći, ‘Naravno da ih je Allah stvorio.’” I oni takođe kažu da Allah dželle-šanuhu kaže tako. Oni kažu da kafiri nisu postali mjogobošci (mušrici) zato što su vjerovali tako već zato što su govorili onako kako to kaže časno značenje trećeg ajeti kerima sure Zumer: “A oni koji uzimaju za prijatelje one koji su pored Allaha kažu, ‘Oni nam, posredujući za nas (čineći nam nam šefa’at), pomažu da se približimo [Allahu dželle-šanuhu].’” Oni kažu da muslimani, koji traže na grobovima Poslanika i Evlija pomoć i šefa’at, postaju mušrici.

Jako je nezdravo, glupo, i smiješno to što Muhammed bin Abdulvehhab povezuje muslimane s kafirima i višebošcima u svjetlu ovoga ajeti kerima. Kafiri obožavaju idole (sa ciljem) da im idoli posreduju (učine šefa’at); Oni ostavljaju Allaha dželle-šanuhu na stranu, i mole se idolima da im oni ispune njihove želje. Muslimani ne obožavaju Poslanike i Evlije. Oni sve očekuju samo od Allaha dželle-šanuhu. Mi želimo da nam Evlija bude posrednik (vasita), sredstvo (vesile). Kafiri vjeruju da idol posreduje za sve njihove želje i da on potiće, primorava, Allaha dželle-šanuhu da im On stvori ono što oni žele. Muslimani traže posredstvo i pomoć od Evlija - koje znaju (ne kao bogove već) kao Allahove dželle-šanuhu drage robove - zato što je Allah dželle-šanuhu u k*r’ani kerimu objavio da će On dozvoliti Njegovim dragim robovima da posreduju, i da će uslišati njihovo posredovanje i dove, i zato što muslimani vjeruju u ove radosne vijesti koje su izjavljene u k*r’ani kerimu. Između muslimanskog traženja pomoći i kafirskog obožavanja kipova i idola nema nikakve sličnosti. I muslimani i kafiri su po izgledu ljudi. Oni su kao ljudska bića međusobno slični. Međutim, muslimani su Allahovi dželle-šanuhu prijatelji i oni će ostati vječno u džennetu (raju). Kafiri su Allahovi dželle-šanuhu neprijatelji koji će ostati vječno u džehennemu (paklu). Njihov površni izgled ne dokazuje da će oni uvijek ostati isto (tj. biti u istom stanju). Oni koji mole idole, koji su Allahovi dželle-šanuhu neprijatelji, i oni koji mole Allahove dželle-šanuhu predrage robove, mogu biti slični po izgledu. Međutim, molenje idola vodi čovjeka u džehennem. Molenje Evlija izaziva Allahov dželle-šanuhu oprost i milost. Hadisi šerif “Allahova dželle-šanuhu milost se spušta (tamo) gdje se Allahovi dželle-šanuhu dragi robovi spominju” takođe ističe da će Allah dželle-šanuhu ukazati milost i oprost kada se Poslanici alejhimussalavatu vetteslimat i Evlije mole.

Muslimani ne vjeruju da su Poslanici i Evlije bog, oni ne vjeruju da su oni ma’bud (onaj koji se obožava), i ne vjeruju da su oni ravni (šerik) i drug Allahu dželle-šanuhu. Muslimani vjeruju da su oni Allahovi dželle-šanuhu bespomoćni robovi koji se ne obožavaju, koji se ne ibadete, i kojima se ne moli. Muslimani vjeruju da su oni Allahovi dželle-šanuhu dragi robovi čije On dove kabuli (prima, uslišava, odobrava). Značenje trideset petog ajeta sure Maide kaže, “Tražite način (vesilu) da Mi se približite.” (5, 35) To znači da će Allah dželle-šanuhu uslišati i primiti dove Njegovih dobrih (salih) robova i dati im ono što oni traže i žele. Hadisi šerif koji se navodi u Buhariji, Muslimu, i u knjizi Kunuz-ud-dekaik kaže, “Zaista, postoje takvi Allahovi dželle-šanuhu robovi da On stvori ono čime se oni zakunu. On ih ne iznevjeri.” Muslimani upotrebljavaju Evlije rahmetullahi alejhim edžma’in kao način (vesilu). Oni očekuju od njih dove i pomoć zato što oni vjeruju u gore navedene ajeti kerime i hadisi šerife.

Iako izvjesni kafiri kažu da kipovi i kumiri nisu stvaraoci, i da Allah dželle-šanuhu sve stvara, oni kažu da su idoli vrijedni obožavanja i da oni mogu učiniti i potaći, primorati, Allaha dželle-šanuhu da On uradi (stvori) sve što oni požele. Oni pripisuju Allahu dželle-šanuhu idole kao šerike (Njegove drugove, one koji su Njemu ravni). Ako neko traži od nekog pomoć, pored Allaha dželle-šanuhu, i kaže da će mu on sigurno pomoći i da će mu se u svakom slučaju desiti štogod on poželi takva osoba postaje kafir. Međutim, onaj ko kaže, “Moja želja sigurno neće biti odobrena njegovom voljom. On je samo sredstvo (sebeb). Allah dželle-šanuhu voli one koji se čvrsto uhvate i drže za sredstva. Njegov običaj je da On stvori preko sredstava. Ja tražim od ove osobe pomoć da bi se čvrsto uhvatio za sredstvo, ali ja očekujem odobrenje (ispunjenje) moje želje od Allah dželle-šanuhu. I naš Poslanik se takođe čvrsto držao za sredstva. Kada se ja uhvatim čvrsto za sredstvo ja slijedim sunnet ovoga uzvišenog Poslanika,” on dobije sevab. Ako se njegova želja ispuni on se zahvaljuje Allahu dželle-šanuhu. Ako mu se ne ispuni on je zadovoljan sa Allahovom dželle-šanuhu sudbinom (kazaom i kaderom). Muslimanovo traženje dove, šefa’ata, i pomoći, od Evlija, nije isto što i kafirska idolatrija. Pametan i razuman čovjek neće poistovijetiti ovo dvoje. On će shvatiti da su ovo dvije potpuno različite stvari. Allah dželle-šanuhu sam stvara oboje; i ono što je korisno i ono što je štetno. Niko drugi osim Njega ne zaslužuje da se obožava (nije vrijedan obožavanja). Nijedan Poslanik, nijedan Evlija, i nijedno stvorenje, ne mogu ništa stvoriti, kreirati. Nema drugog stvaraoca osim Allaha. Samo Allah dželle-šanuhu ukazuje milost onima koji spominju imena Njegovih dragih robova, Poslanika, Evlija, salih robova, i koji ih smatraju sredstvima. Samo im On odobrava (daje, ispunjava) njihovu želju. On i Njegov Poslanik su ovo objavili. Muslimani vjeruju ove vijesti onako kako su one objavljene.

S druge strane, iako mušrici i kafiri znaju da idoli ne mogu ništa stvoriti, oni ih (idole, kipove, kumire) priznaju kao bogove (ilahe) i ma’bude (one koji se obožavaju). Oni obožavaju idole (kipove, kumire). Jedni od njih su postali mušrici u teologiji a drugi u ibadetu (obredu, obožavanju). Oni ne postaju mušrici zato što kažu da će se njihovi idoli zauzeti za njih (činiti im šefa’at) i zato što će ih približiti Allahu već zato što ih smatraju bogovima (ma’budima) i što im se mole.

Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Doći će vrijeme kada će se ajeti kerimi koji su objavljeni za kafire upotrebljavati kao dokazi za klevetanje muslimana,” i “Čega se ja najviše plašim je to da će doći neki ljudi i upotrijebiti ajeti kerime za ciljeve koje Allah dželle-šanuhu ne odobrava.” Ova dva hadisi šerifa nam prenosi Abdullah bin Omer radijallahu anhuma. Oni predskazuju da će se pojaviti ljudi koji ne slijede mezhebe. Te nemezheblije će pripisivati muslimanima ajeti kerime koje su objavljene za kafire i klevetati k*r’ani kerim.

Pravovjerni (mu’mini) posjećuju grobove onih za koje vjeruju da ih Allah dželle-šanuhu voli. Oni mole Allaha dželle-šanuhu posredstvom (vasitom, vesilom) Allahovih dželle-šanuhu dragih robova. I naš Poslanik, i njegovi ashabi kiram, su takođe isto tako molili. Naš Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je ovako rekao (učio) u njegovoj dovi, “O moj Gospodaru (Ja Rabbi)! Ja tražim od Tebe radi hakka (prava), hurmeta (poštovanja, uvažavanja), Tvojih robova kojima si Ti odobrio (ispunio) njihove želje.” On je naučio njegove ashabe kiram ovu dovu i naredio im da je uče (da tako traže). Prema tome, pravovjerni (mu’mini) tako čine dovu.

Kada je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem stavio tijelo hazreti Alijine majke (Fatime binti Esad radijallahu anhuma) u grob on je ovako rekao (učinio dovu), “O moj Gospodaru (Ja Rabbi)! Oprosti majci Fatimi binti Esad! Pokaži joj veliku milost radi hakka Tvog Poslanika i Poslanika koji su došli prije mene!” On je naredio slijepcu koji je želio da progleda da klanja dva rek’ata namaza i da onda ovako učini dovu, “Ja Rabbi! Ja tražim od Tebe radi hurmeta Tvoga Poslanika Muhammeda alejhisselam kojeg si Ti poslao iz Svoje milosti Tvojim robovima i ja ga uzimam kao posrednika (vesilu). Ja molim Tebe. O dragi Poslaniče Muhammede alejhisselam! Ja molim moga Rabba (Gospodara) kroz tebe da mi On usliša moju dovu i odobri moju želju. Ja Rabbi (O moj Gospodaru)! Neka ovaj uzvišeni Poslanik bude moj šefa’atdžija (zalagač, posrednik) da mi moja dova bude kabul (uslišana, usvojena, primljena)!”

Kada je Adem alejhisselam spušten na Cejlon, nakon što je pojeo voćku sa drveta koju mu je Allah dželle-šanuhu zabranio, on je ovako učinio dovu, “Ja Rabbi! Oprosti mi radi hurmeta (poštovanja, uvažavanja) moga sina Muhammeda alejhisselam!” Allah dželle-šanuhu mu je rekao, “O Ademe! Da si ti zatražio radi (vesilom) Muhammeda alejhisselam zauzimanje (šefa’at) za sva bića, i na zemlji i na nebesima, Ja bih ti ukabulio (primio, uslišao) tvoju dovu.”

Hazreti Omer je uzeo hazreti Abbasa radijallahu anhuma da zajedno sa njim uči dovu - da padne kiša - sa namjerom da ga (tj. hazreti Abbasa) učini kao posrednika (vesilu). Njihova dova je bila uslišana.

Riječi, “O ... Muhammede! ... tebe”, u gore navedenoj dovi slijepca, dokazuju da je dozvoljeno spomenuti ime Evlija kada ih uzimamo, upotrebljavamo, kao posrednike (vesile).

Biografije Ashaba kiram i Tabi’ina radijallahu anhum su pune dokumenata (dokaza) koji pokazuju da je zakonski dozvoljeno i ispravno posjećivati grobove, i tražiti zauzimanje (šefa’at) izgovaranjem imena mrtvog, i uzimati mrtve kao posrednike (vesike).

Muhammed bin Sulejman šafi’i rahmetullahi alejh, koji je čuven po svojim bilješkama na Ibni Hadžerovu Hijtemijevu rahime-hullahu teala knjigu Tuhfe, koja je objašnjenje knjige Minhadž, je dokazao dokumentima da je Muhammed bin Abdulvehhab bio na pokvarenom i otpadničkom putu i da je pripisivao ajeti kerimima i hadisi šerifima pogrešna značenja. On piše, “O Muhammede bin Abdulvehhabu! Ne kleveći muslimane! Ja te savjetujem radi Allahovog zadovoljstva. Ako iko kaže da pored Allaha postoji neki drugi stvaralac reci mu istinu! Vodi ga pravom putu i dokazuj mu dokumentima! Muslimani se ne mogu nazivati kafirma! I ti si, takođe, musliman. Ispravnije je nazvati jednu osobu kafirom nego milione muslimana kafirima. Nema sumnje da je onaj ko napusti zajednicu u opasnosti. Značenje stotinu četrnaestog ajeta sure Nisa kaže, ‘Mi ćemo ostaviti u nevjerstvu i otpadništvu (kufru i irtidadu) onog ko se nakon što je naučio pravi put suprotstavi Poslaniku alejhisselam i skrene sa puta pravovjernih (mu’mina) u vjerovanju (imanu) i djelu (amelu) a onda ćemo ga baciti u džehennem, koji je tako užasno mjesto.’ Ovaj ajeti kerim pokazuje u kakvm će sitanju biti oni koji su se udaljili od ehli sunneta vel-džema’at.”

Ima puno hadisi šerifa koji kažu da je dozvoljeno i korisno posjećivati (zijaretiti) grob. Ashabi kiram i Tabi’in-i izam radijallahu anhum su često posjećivali mubarek turbe našeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Napisane su mnoge knjige koje govore o načinu i koristima ovih posjeta.

Nije se nikada štetno moliti Allahu dželle-šanuhu (činiti Mu dovu) uzimajući nekog Evliju rahmetullahi alejh kao posrednika (vesilu), i od njega tražiti pomoć izgovarajući njegovo ime. Vjerovati da osoba čije se ime spomene ima uticaja, i sigurno daje ono što se od nje traži, i zna nepoznato (gajb), je nevjerstvo (kufr). Muslimani se ne smiju optužiti da imaju tako načelo jer oni ne vjeruju tako. Muslimani samo traže od Allahovog dželle-šanuhu dragog roba (kojeg On voli) da im on bude posrednik (vesila), da se zauzme za njih (bude šefa’atdžija), i da im učini dovu. Allah dželle-šanuhu je sam i jedini koji stvara ono što se traži. Dova se traži od Njegovih dragih robova zato što značenje dvadeset sedmog ajeta sure Maide kaže, “Ja primam dove samo od onih koje Ja volim (od onih koji su Moje muttekije - robovi koji se čuvaju svakog grijeha).” (5, 27) Od mrtvih se ne traži da oni odobre i ispune želju već da budu posrednik (vesila) za Allahovo dželle-šanuhu odobrenje (ispunjenje i dopuštenje) želje. Od mrtvog nije dozvoljeno tražiti da on išta ispuni (dopusti, odobri, podari). Muslimani to ne rade. Od njih je dozvoljeno tražiti da oni budu posrednici (vasite) da neka želja bude ispunjena (odobrena, dopuštena). Riječi “istigasa” i “istišfa’” i “tevessul” znače “traženje posrednika (vesile ili vasite)”.

Samo Allah dželle-šanuhu, sam i jedini, sve stvara. Njegov običaj je takav da On želi da Njegova stvorenja budu posrednik (vasita) i sredstvo (sebeb) u Njegovom stvaranju nečega drugog. Onaj ko hoće da mu Allah dželle-šanuhu stvori nešto on se mora čvrsto uhvatiti za posrednika (vesilu) i sredstvo (sebeb) koji izazivaju stvaranje toga. Svi Poslanici alejhimussalatu vesselam su se čvrsto držali za sredstva (sebebe).

Allah dželle-šanuhu je naredio da se uhvatimo za sredstva (sebebe). Poslanici alejhimussalavatu vesselam su to naredili. Svakodnevni događaji takođe pokazuju da je to neophodno. Ako čovjek hoće da dobije ono što želi on se treba čvrsto uhvatiti i držati za sredstva (sebebe). Mora se vjerovati da samo Allah dželle-šanuhu daje da ta sredstva budu sredstva za izvjesne druge stvari, da On daje da se čovjek uhvati za ta sredstva, i da ih On stvara nakon što se čovjek uhvatio za njih. Onaj ko tako vjeruje može reći, “Ja sam to dobio držeći se za to i to sredstvo (sebeb).” Ove riječi ne znače da je sredstvo stvaralac toga (te stvari). One znače da ih je (to, te stvari) Allah dželle-šanuhu stvorio preko tog sredstva (sebeba). Na primjer, riječi, “Lijek mi je ublažio bol”; “Moj rođak je ozdravio kada sam učinio zavjet (nezr, adak) hazreti sejjideti Nefisi”; “Ova čorba me je zasitila” i “Voda mi je ugasila žeđ” ukazuju da su ova sredstva samo posrednici (vesile i vasite). Mi tre*amo misliti da i muslimani koji izgovore slične riječi tako isto misle. Onaj ko tako vjeruje se ne može zvati nevjernik. I vehabije takođe kažu da je dozvoljeno tražiti nešto od onih koji su blizu i živi. Oni traže mnoge stvari jedni od drugih i od vladinih službenika. Oni ih čak i mole da bi dobili svoje želje. Za njih je traženje nečega od onih koji su mrtvi, ili daleko, višeboštvo (širk). Za njih traženje od živih nije širk. Međutim, za alime ehli sunneta ni jedno ni drugo nije širk. Između ovoga dvoga nema razlike. Svaki musliman vjeruje osnovne temelje (šartove) imana i islama i da su farzovi farz i da su harami haram. Takođe je sasvim jasno i to da svaki musliman vjeruje da je samo sam Allah jedini onaj koji sve stvara i daje i da niko drugi pored Njega ne može ništa stvoriti. Ako musliman kaže “neću klanjati namaz” to se treba shvatiti da on misli da on neće klanjati u tom momentu, ili na tom mjestu, ili zato što ga je već klanjao. Niko ga ne smije klevetati i tvrditi da on misli da on više neće da klanja namaz. Jer, njegovo muslimanstvo treba da spriječi druge da ga ne nazivaju kafir i višebožac (mušrik). Niko nema pravo da nazove muslimana, koji posjećuje grob i traži pomoć od mrtvaca (mejjita), i kaže “založi se za mene da mi se taj i taj posao ispuni” kafir i mušrik. Pošto je onaj ko izgovori ove riječi, ili posjeti grob i kaže “O Resulullah sallallahu alejhi ve sellem! Založi se za mene”, musliman, njegov rad i djelo je iz njegovog dozvoljenog i legitimnog imana i misli.

Potpuno razumijevanje i osuda u prethodnim objašnjenjima će srušiti i do korijena pobiti Muhammedova bin Abdulvehhabova vjerovanja i pisanja. Pored toga, (alimi) su napisali mnoge knjige u kojima su dokazali (jakim) dokumentima da je on bio na krivom putu, da je klevetao muslimane, i da je pokušao da iznutra sruši islam. Sejjid Abdurrahman rahime-hullahu teala, zabidski muftija (Zabid u Jemenu), je napisao da je dovoljno, da bi se pokazalo da je on na krivom putu, da se samo navede sljedeći hadisi šerif, “U istočnoj Arabiji će se pojaviti izvjesni ljudi. Oni će učiti k*r’ani kerim. Međutim, k*r’ani kerim neće ići niz njihova grla. Oni će napuštati islam (izlaziti iz islama) kao što strelica napušta luk. Oni briju svoja lica (obraze).” Jasno je kao dan da se vijesti u ovom hadisi šerifu odnose na vehabije zato što oni briju svoja lica. Kada vidimo ovaj hadisi šerif nemamo potrebe da dalje čitamo druge knjige. U Ibn Abdulvehhabovim knjigama je naređeno njegovim sljedbenicima da briju glave (skalpove) i obraze. Druge sedamdeset dvije otpadničke sekte nemaju ovakvo naređenje.