Desanka Maksimovic - Po rastanku

Reci mi sad, kada vec proslo je sve:
casi bolni i dani dragi, lepi;
kad novi bol se starom bolu smeje;
od reci tvojih kad dusa ne strepi, -
reci, da l' te je moja
tuga bolela
nekad, kad sam te mnogo,
mnogo volela?

Reci mi sad, kada me ne volis vise;
kad ti se prosloj ruga nova sreca;
i kad se dani koji nekad bise
dusa ti samo, kad me vidis, seca -
reci, da l' te je moja
radost bolela
jednom, kad nisam vise
tebe volela?

Nekad sam bila dobra i mlada
i poverljiva i puna nada,
nekada pre,
ti si mi tada reci mog'o
beskrajno mnogo, o kako mnogo
sa rec i dve.

Spokojni bili su dani moji,
a ti si srcu mi prvi koji
bese drag,
pa iza svega sto si mi rek'o
katkad surovo, kadkad meko,
ostao je trag.

Sad srce moje bije tise:
vec manje volim, a znam vise
nego pre;
vec sad mi ne bi reci mog'o
onako dosta, onako mnogo
sa rec i dve.

I kad bi danas prisao meni
i hteo reci davno receni'
buditi draz,
u srcu mome saptao bi neko:
da sve sto si mi ikada rek'o,
bila je laz.

MOJA NAJLEPŠE NENAPISANA PESMA (1-18)

(2)

uvek si za jednu nežnost bio lepši

od svih tvojih tuga

uvek si za jedno ne smem bila nevinija

od svih mojih razloga

moja najsentimentalnija legenda o nežnosti

neodređena dimenzija svih mojih čula

u namerama odjeka

neka najlepša večnost sa hiljadu lica

I nijednom prolaznošću

Mit o volim

uvek si za jedno ne smem bila nevinija

od svih mojih razloga

uvek si za jednu nežnost bio lepši

od svih tvojih tuga

(3)

možda će sva moja možda  biti samo tvoje nikad više

ali

možda je moje jeste iskrenije od svih tvojih nije

možda je moje jednom strpljivije od svih tvojih neću

možda moje nekad više znači od svih tvojih nikad

možda je moje možda lepše od svih tvojih zauvek

(4)

najljepša pesma nikada neće biti napisana

biće još onih koji će za jednu nežnost

biti lepši

od svih nečijih tuga

biće još onih koje će za jedno ne smem

biti nevinije

od svih nečijih razloga

biće ih – više od nežnosti

I najmudrija od svih tuga zvaće se sreća

u sva buduća neka najlepša predvečerja na svetu

možda će još nečije možda

biti lepše od svih nečijih zauvek

možda će još nečije jednom

biti strpljivije od svih nečijih neću

ali najlepša pesma nikad neće biti napisana

najveće nežnosti – najlepše ćute

(Mita Golić)

Обичам те!


Обичам те!
Харесваш да го чуваш.
"Обичам те!" докосва твоето сърце.
"Обичам те!" разнежва и вълнува,
когато срещне биещо сърце.

Обичам те!
Ти ме погледна,
в очи прочете любовта
и в мисъл някаква безредна
усети гъдел - суета.

Обичам те!
- Е, няма лошо...
И аз те любя както ти -
тъй рече ми и каза още:
- От днес сме сбъднати мечти.

Обичам те!
Аз бях понесен
от собствената си мечта
по път мечтан, но път нелесен - 
да преоткривам любовта.

Обичам те!
Какво ли стана?
Къде загуби се, Любов?
По път ли нейде изостана
или стопи се в миг суров?

Обичам те!
Сърцето спира.
Сърцето търси Любовта.
Сърцето без любов умира.
Какво е без любов света?

Аз искам да те помня все така:

бездомна, безнадеждна и унила,

в ръка ми вплела пламнала ръка

и до сърце ми скръбен лик склонила.

Градът далече тръпне в мътен дим,

край нас, на хълма, тръпнат дървесата

и любовта ни сякаш по е свята,

защото трябва да се разделим.

"В зори ще тръгна, ти в зори дойди

и донеси ми своя взор прощален -

да го припомня верен и печален

в часа, когато Тя ще победи!"

- О, Морна, Морна, в буря скършен злак,

укрий молбите, вярвай - пролетта ни

недосънуван сън не ще остане

и ти при мене ще се върнеш пак!

А все по-страшно пада нощ над нас,

чертаят мрежа прилепите в мрака,

утеха сетна твойта немощ чака,

а в свойта вяра сам не вярвам аз.

И ти отпущаш пламнала ръка

и тръгваш, поглед в тъмнината впила,

изгубила дори за сълзи сила. -

Аз искам да те помня все така...

Димчо  Дебелjанов,  Бугариjа