ЈЕЗУИТИ - ИСУСОВЦИ

"Isusovci" - to je pučki naziv za jedan od redova Katoličke Crkve koji se službeno zove "Družba Isusova". Red je osnovao Ignacije Loyolski (1491.-1556.).
Zašto Isusovci, a ne ignacijevci? Svi su redovi u Crkvi do tada uzimali ime svoga osnivača. Ignacije i njegovi drugovi od početka su bili protiv toga da se zovu ignacijevci. U jednom mističnom viđenju u La Storti blizu Rima Ignaciju se ukazao Isus s križem, a pokraj njega je bio i Otac koji je rekao: "želim da ovoga uzmeš za svoga slugu". Isus se okrenuo Ignaciju i rekao: "Hoću da nam služiš." Ovaj je događaj imao utjecaj na osnivanje i davanje imena toj novoj redovničkoj zajednici. Prvi "isusovci" odmah od početka nisu htjeli da im itko bude glava, osim Isusa Krista kome su jedinom željeli služiti, pa su se stoga nazvali Družbom Isusovom.

Ignacije je shvatio da bez škole neće moći pomagati dušama. Odlučio je postati svećenik. Iako je već imao 30 godina poduzeo je jedanaestogodišnji studij koji je završio na, tada najpoznatijem sveučilištu, pariškoj Sorboni.Za vrijeme studija okupio je oko sebe šestoricu drugova koji su se nazivali "Prijatelji u Gaspodinu". Među njima najpoznatiji je bio Franjo Ksaverski. Oni su u kapeli na Montmartreu položili zavjete čistoće i siromaštva 15. kolovoza 1534. Odlučili su da nakon studija i ređenja otputuju u Jeruzalem i da tamo djeluju među muslimanima. Ako to ne budu mogli ostvariti, stavit će se na raspolaganje papi. Budući da zbog rata nijedan brod iz Venecije nije plovio prema Svetoj Zemlji. Tako im je plan s Jeruzalemom propao. Krenuli su u Rim i ponudili se papi na raspolaganje. On ih je bez oklijevanja prihvatio i povjerio im niz poslova. Pojava tih "reformiranih svećenika" kako su ih Rimljani zvali, tako je dobro utjecala na narod da su uskoro bili pozvani i u druge talijanske gradove.

Ignacije je napisao "Formulu Instituta", dokument, u kojemu je sažeto iznio svrhu te nove redovničke zajednice i predao papi na odobrenje. Papa Pavao III. je 27. rujna 1540. svečano odobrio tu novu redovničku zajednicu. Ignacije je bio izabran za prvog vrhovnog poglavara i to ostao sve do svoje smrti 1556.

Isusovci su se ubrzo proširili svuda po Europi. Najprije su se angažirali u školstvu. Ignacije je osnovao " Rimski kolegij" koji je papa Pavao VI 1556. uzdigao na razinu sveučilišta, koje je od 1583. godine nosi ime "Gregorijana". Za izobrazbu mladih isusovaca Ignacije osniva u Rimu "Collegium Germanicum" u koji je primao izabrane mladiće koji su se spremali za svećeništvo i rad u svojim biskupijama, a dolazili su iz zemalja u kojima je kršćanstvo bilo opterećeno različitim teškoćama. Zatim isusovci osnivaju učilište "Biblicum" za promicanje biblijskih znanosti i "Institutum Orientale" koji ima zadaću da zbliži istočnu i zapadnu Crkvu. U apostolatu Družbe Isusove misije imaju od početka važno mjesto. Kao misionari putuju u Indiju, Japan, Maleziju, Afriku, Kinu, Sjevernu i Južnu Ameriku.

U svom radu služili su se tiskarstvom, glazbom, sakralnom umjetnošću. Svoje su crkve gradili uglavnom u baroknom stilu. Od osnutka reda isusovačko je kazalište bilo važno pedagoško sredstvo, jer je u sebi sjedinjavalo moralnu pouku i šalu. Izumili su dijapozitiv, kod mjerenja temperature prvi upotrijebili živo srebro, otkrili pojave pri lomu svjetla razbijanja boja kroz prizmu, sudjelovali u stvaranju osnova analitičke geometrije, postavili diferencijalni račun. U Europu su donijeli kišobran, vaniliju i druge mirodije. Bili su ispovjednici kraljeva i savjetnici carskih dvorova. Poznati su kao istraživači, a još više kao mučenici i sveci.
U Sjevernoj i Južnoj Americi okupili su stanovnike prašume - Indijance, u stalna sela, tzv. redukcije. Te su redukcije uskoro postale vrlo uspješne i na privrednom području. Propale su zbog gramzljivosti europskih osvajača za njihovom zemljom i dobrima koja su ostvarivale.

Budući da je isusovački red svoje članove uvijek slao u žarišna područja i bili su angažirani u rješavanju gorućih problema, zbog toga  je red dolazio u neprilike. Stoga je doživljavao i da mu se dive, ali i da ga uvijek i progone. Papa Klement XIV, pod pritiskom kraljevske loze burbona i pokreta janzenista potpisuje dekret kojim dokida Družbu 1773. Papa Pio VII ponovno je uspostavlja 1814. godine.

Danas, u više od 60 zemalja isusovci vode preko 800 školskih i odgojnih ustanova, te više sveučilišta. Na njima se školuje preko dva milijuna mladih ljudi. Oko 20.000 isusovaca dana djeluje u 112 zemalja širom svijeta. Budući da Družba svoje djelovanje ne ograničava na određene djelatnosti, isusovci rade u različitim poslovima: u naviještanju i u katehezi, kao pisci i znanstvenici, u permanentnom obrazovanju i u savjetovalištima, u centrima za mlade i u domovima duhovnih vježbi, u isusovačkoj službi za izbjeglice u ekumenskom dijalogu kao i u onom s nekršćanskim religijama.Vode i papinsku zvjezdarnicu. Družba Isusova je odgovorna za "Radio Vatikan" a danas oko tisuću isusovaca širom svijeta radi u sredstvima društvenog priopćavanja: radiju, TV, internetu, filmu i tisku.

S isusovcima je došao jedan novi tip redovničkog života: ne žive povučeno nego usred svijeta i ljudske probleme uzimaju kao svoje. Ne vide protivnost između djelovanja i molitve. Ideal im je: Boga u svemu naći, na svakom mjestu i u svakom djelovanju. Od početka je bilo očito da ta nova redovnička zajednica nije ljudsko iznašašće, nego Božje djelo. Sv. Ignacije koji je sebe smatrao Božjim sredstvom piše u Ustanovama: "Budući da se Družba, koja nije ustanovljena ljudskim sredstvima, ne može ni očuvati ni unaprijediti njima, nego milošću Boga i Gospodina našega Isusa Krista, te u njega jedinoga valja stavljati nadu da će On čuvati i promicati to djelo koje se je udostojao započeti na svoju službu i pomoć dušama".