МУХАММЕД А.С.

Овде би сакал да ви пренесам една мала,но многу добра книга за биографијата на Мухаммед а.с.,книгата е на Босански јазик.Се надевам дека барем во оваа тема нема да се вметнуваат непотребни коментари,а воедно апелирам до браќата Христијани да отворат ваква тема но со тематика за Иса а.с.-Исус,пожелно е да се презентира неговата биографија.

Однапред ви благодарам.

Fatima je bila jedina kćerka Hasana i Nadire. Nadira je bila završila srednju Školu za djevojke u Skutari, Albanija. Kasnije je postala njegovateljica. Radila je u najvećoj bolnici u Tirani, glavnom gradu Albanije. Hasan je bio završio Opštu medresu u Tirani. Ova Medresa je bila jedina muslimanska vjerska škola u Albaniji. Po završetku Medrese, Hasan je bio vjeroučitelj u jednoj od osnovnih škola u Tirani.


Na sreću, ili nesreću, shvatite kako želite, Hasan se razbolio. Bio je smješten u najveću bolnicu u Tirani. Bila je to ista bolnica gdje je radila Nadira. Nadirina dužnost je bila da njeguje nekoliko pacijenata. Među njima bio je i Hasan. Tako ga je Nadira viđala nekoliko puta dnevno: mjerila mu je temperaturu i davala lijekove koje mu je Ijekar odredio.


U početku, Hasanovo srce je bilo puno poštovanja i (simpatije prema sestri Nadiri. Ona mu je pružala najbolju njegu, a njen široki, topli osmijeh ublažavao njegovu bol. Vremenom, njegovo poštovanje i simpatija su prerasli u duboku ljubav. Na ovu ljubav ni Nadira nije ostala ravnodušna. Tako, pošto je Hasan ozdravio i bio


* (Ova Uvodna riječ podrazumijeva vrijeme prije drugog


svjetskog rata. Danas je svaka vjerska aktivnost u Albaniji strogo zabranjena. (Prim. prev.)


13



--------------------------------------------------------------------------------

otpušten iz bolnice, nije prošlo dugo vremena, a ova ljubav je krunisana brakom.


Hasan je bio moj prijatelj, drug iz razreda Opšte medrese. Zato sam bio i pozvan na vjenčanje, kada sam upoznao i njegovu suprugu Nadiru. Nekoliko dana poslije napustio sam Tiranu, a sa Hasanom ostao u vezi preko pisama.


Poslije godine dana bračne sreće, Hasanu i Nadiri se rodila kćerka, kojoj su dali ime Fatima, u znak poštovanja prema kćerci našeg Pejgambera.


Trinaest godina je prošlo a da se nisam uspio vidjeti sa Hasanom. A onda, jedne hladne zimske noći, obreo sam se u Tirani i odlučio da posjetim svog starog prijatelja. Kada me je ugledao, njegovo veselje je bilo neopisivo. Zagrlili smo se kao rođena braća.


Sjeli smo blizu peći i počeli jedan drugome pričati događaje i druge stvari koje su nam se desile u proteklih trinaest godina, a o kojima u pismima nismo stigli progovoriti, ili smo govorili samo ukratko...


Kucanje na vratima prekinulo je naš razgovor. Vrata su se otvorila i u sobu je ušla Nadira sa kćerkom Fatimom.


Iako je navršila tek dvanaest godina, Fatima je izgledala kao prava djevojka. Bila je prilično visoka. Njene oči su bile krupne i crne kao masline. Ten joj je bio bijel poput snijega, a kosa boje Iješnika. Dok je govorila usne su joj poprimale blaženi osmijeh. Pozdravila me je, sjela kod svog oca i rekla:


— Oče, kad smo se majka i ja vraćale sa pijace, vidjela sam da su minareti "Ethem bej" i "E Vjeter" džamije ukrašeni sjajnim, raskošnim svjetlima. Nikad ih prije nisam vidjela tako osvijetljene. Za kakvu priliku su one tako blistave?


14



--------------------------------------------------------------------------------

— Draga moja, odgovorio joj je otac, sutra je rođendan našeg Pejgambera, Muhammeda, neka je mir i milost Allahova s njim, i čuo sam da su ove godine naše vjerske zajednice odlučile da ga veličanstveno proslave. To je razlog da su džamije ukrašene svjetlima.


Sutra uveče ići ćemo u džamiju, da čujemo Mevlud, koji će se učiti u većini džamija i muslimanskih kuća u cijelom svijetu.


— Sta je Mevlud? — upitala je Fatima.


— Riječ Mevlud je arapska i znači "rođenje", odgovorio joj je otac. Mi u Albaniji i drugim nearapsknm muslimanskim zemljama upotrebljavamo ovu riječ za rođenje časnog Pejgambera Muhammeda alejhisselama. Kad kažemo da se Mevlud uči, mislimo na to da se život Pejgambera izlaže u stihovima. On se uči svake godine i obično na jeziku koji se govori u toj zemlji.


— Oče, hoćeš li mi reći nešto više o životu časnog Pejgambera, čiji je rođendan sutra; jer ono što ja znam je tako malo, zamolila je Fatima.


— Kao što vidiš Fatima, večeras imamo gosta, moga dobrog prijatelja, pa bih želio da popričam s njim o našim starim vremenima. Obećavam da ću ti, počev od sljedećeg petka, malo pomalo, ispričati život našeg Pejgambera Muhammeda, neka je mir i milost Allahova s njim.


Fatima se tada digla, pozdravila nas i otišla u svoju sobu.


Hasan i ja smo ostali do kasno u noć. Prisjećali smo se divnih dana mladosti koje smo proveli zajedno u školi. Na rastanku, pozdravljajući se sa Hasanom, upitao sam ga da li bih mogao prisustvovati pripovijedanju o životu Muhammeda alejhisselama koje je on obećao svojoj kćerci. Naravno ukoliko mi posao bude dozvoljavao. Hasan se nasmiješio u znak odobravanja.


15



--------------------------------------------------------------------------------

I tako se desilo, da sam išao u Hasanovu kuću svakog petka, dok on nije završio svoju priču.


Na stranicama koje slijede sakupljena je istorija koju je Hasan ispričao Fatimi. Napisao sam je upravo onako kako, sam je čuo. Zapisao sam je ovdje za vas, dragi prijatelji, jer se nadam da ćete biti zadovoljni s njom, kao što je to i Fatima bila.


Molimo se Uzvišenom Allahu, da nas vodi pravim putem, putem kojim je išao naš voljeni Pejgamber Muhammed ,neka je mir i milost Allahova s njim.




Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 06:52

ARAPI


U stara vremena, moja draga kćeri, većina Arapa su bili Beduini. Beduini su nomadi, a to znači da oni ne žive u kućama kao mi, nego u šatorima. Oni su dosta siromašni, većina ih ima po nekoliko koza i ovaca i zato moraju tražiti mjesto gdje ima dovoljno trave i vode za njihove životinje.


Pored Arapa beduina, bilo je i ljudi koji su živjeli u gradovima i selima, baveći se trgovinom ili zemljoradnjom. Mnogi trgovci su dolazili iz grada Meke. Imali su razvijenu trgovinu po čitavom Istoku, vodeći svoje karavane čak do Sirije, Egipta, Abesinije, Perzije, Indije i Vizantije i trgujući sa vrlo raznovrsnom robom.


Drevna Arabija nije imala centralnu vladu bilo koje vrste. Nije postojao niti kralj, niti neka druga grupa vladajućih ljudi. Arapi su živjeli u plemenima i svako je pleme imalo svoga poglavara koji je bio u službi svoga plemena i u ratu i u miru.


Članovi istog plemena su živjeli kao jedno bratstvo. Brinuli su se i pomagali jedni druge koliko god su mogli. Međutim, veze među pojedinim plemenima su




Većina Arapa se klanjala idolima koji su predstavljali njihove
bogove


bile neprijateljske, pa su borbe, prepada i pljačke bile svakodnevna stvar. Krađa od drugog plemena smatrana je herojskim djelom, o čemu su i pjesnici napisali mnogobrojne stihove. S druge sirane, svaki izdajnik plemena je gotovo uvijek kažnjavan smrću.


Osveta je bila sveti zakon za Arape. Ako je član jednog plemena bio ubijen od nekoga iz drugog plemena, svi prijatelji ubijenog pokušavali su da osvete njegovu smrt.


Obzirom na strogo plemensko pravilo koje je važilo kao zakon, svaki član plemena je morao biti sasvim po-


23



--------------------------------------------------------------------------------

slušan svome poglavici. Ako bi neko otkazao poslušnost svome vođi bio je oštro kažnjavan kao primjer drugima.


Pjesnici su) igrali važnu ulogu u životu Arapa. Njihove melodične pjesme hvalile su one koji su pobjeđivali, a ismijavale one koji su bili pobijeđeni. Često bi to ismijavanje bilo uzrok nekog novog rata među plemenima.


Kao što su Arapi bili podijeljeni u razna plemena, tako su bili podijeljeni religijom. Neki su bili hrišćani, drugi Jevreji, ali većina ih je pripadala idolopoklonicima, "paganima". Pagani su s^! klanjali Suncu, Mjesecu i zvijezdama, a najveći broj njih je imao svoje idole kojima su se klanjali i koje su pravili od kamenja, drveta, zemlje ili nekog/ drugog materijala.


Kjaba koju je sagradio pejgamber Ibrahim i njegov sin Ismail kao mjesto gdje se klanja "Jednom Bogu" je bila postala glavni hram za idole pagana. U Kjabi se nalazilo preko 360 idola i gotovo svaka porodica je imala svog idola, svog vlastitog boga. U određenim mjesecima ljudi iz svih dijelova Arabije su dolazili da posjete ove idole, uživajući u žrtvovanju i zabavama koje su trajale sedmicama. Pjesnici su pjevali svoje pjesme a govornici čitali svoje visoko literarne govore. Najbolji govori i pjesme su ispisivani zlatnim slovima na pergamentu i vješani na vrata Kjabe do sljedeće godine. Mnogi od njih su učeni napamet i ponavljani u povratku kućama. Ove svečanosti su takođe bile važan izvor prihoda za mekan-ske trgovce. Članovi plemena k*rejš, koji su bili glavni gradski trgovci, prodavali su svoju robu po veoma visokim^ cijenama.


Kao što sam ti rekao, većina Arapa se klanjala idolima, koji su predstavljali njihove bogove. Oni su ih mogli gledati i doticati vjerujući da im oni mogu pomoći. Ustvari, oni nisu bili posebno religiozni, jer je za njih


24



--------------------------------------------------------------------------------

bilo najvažnije da dođu do novca. Ta strast za novcem je bila naročito izražena kod ljudi koji su živjeli u gradu i koji su ga trošili na vlastita iživljavanja. Vino se pilo po ulicama kao voda.


Ljudi nisu imali sažaljenja. Neprijatelje su mučili bez milosti a ponekad na lomači spaljivali. Prema ženama su bili bezobzirni. Kada bi se rodilo žensko dijete, bili su veoma žalosni, a bilo je slučajeva zakopavanja žive ženske djece. Ženili su se sa mnogo žena i žene smatrali imovinom muža. Sinovi su nasljeđivali žene svoga oca zajedno sa ostalom; imovinom.


Na drugoj strani, bilo je primjera plemenitosti, naročito prema gostima. Stranci su bili veoma lijepo primljeni i činjeno je sve da se osjećaju kao kod svoje kuće. Iznosili bi pred njih najbolja jela i pića i pružali im za-





25



štitu od neprijatelja, ako je to bilo potrebno. Bili su i ostali veoma gostoljubiv narod.


U takvoj sredini rođen je naš Pejgamber, neka je mir i milost Allahova s njim. Sljedeće sedmice ću ti ispričati o njegovim roditeljima i njegovom rođenju, ako to bude Božija volja.


26




Изменето од efendija - 19.Март.2008 во 22:30

MUHAMMEDOVO DJETINJSTVO


Abdul Mutalib se, moja draga kćeri, toga ponedeljka probudio veoma rano. Izašao je iz kuće i otišao do dvorišta Kjabe gdje je bilo uobičajeno mjesto sastajanja vođa Meke. Tamo su oni razgovarali o svakodnevnim zbivanjima u gradu. To je bio i razlog da radosna vijest o Muhammedovom rođenju nije bila saopštena Abdul Mutalibu kod kuće. Zbog toga je djevojka, koja je trebala prenijeti tu vijest, požurila, što je brže mogla, do Kjabe i šapnula Abdul Mutalibu poruku.


Njegovo lice je zasjalo od sreće. Odmah je skočio na noge i otišao do Aminine kuće. Bio je iznenađen kad je našao svoju snahu kako hoda sa bebom na rukama. Izgledalo je da ona nije ta koja je upravo rodila dijete.


Nemoguće mi je, draga moja, da ti opišem kako je srećan i ponosan bio Abdul Mutalib, kada je ugledao novorođenče. Zamolio je Aminu da mu dadne da pridrži dijete i milujući ga nježno pomatrao je njegovo lice. Zatim se okrenuo Amini i rekao: "Čestitam ti, moja kćeri. Istina je da smo bili ispunjeni tugom kad nam je Bog uzeo Abdulaha, ali On nas je utješio Muhammedo-


31



--------------------------------------------------------------------------------

vim rođenjem. Pogledaj, kako liči na mog sina! Eh, da je Abdulah danas živ, kako bismo sada bili srećni. Zar nisu bebine oči i crte lica iste kao očeve? Reci mi sad, ima li ljepšeg djeteta? Da mu Bog da dug život, zajedno s tobom! Imam predosjećaj da će ovaj dječak biti znameniti čovjek i da ćemo se svi s njime ponositi".


Amina je pogledala u vedro lice Abdul Mutaliba, nasmiješila se i smjerno mu rekla: "Neka ti Bog da dug život. Iako je Muhammed rođen kao siroče, sigurna sam da mu, uz tvoju brigu i poduku, neće nedostajati ljubav i nadzor, koje bi mu dao Abdulah."


Od toga dana Abdul Mutalib je posjećivao Muhammeda i Aminu dva puta dnevno, ujutru i poslije podne. Sličnost Muhammeda sa Abdulahom postajala je iz dana u dan sve veća.


U to vrijeme bijaše običaj u bogatijim kućama u Meki da tek rođenu djecu povjeravaju seoskim ženama na dojenje i čuvanje na svježem zraku. Tamo bi djeca takođe naučila da govore čisti arapski jezik, koji se na selu najbolje sačuvao. Međutim, dani su prolazili, a nijedna žena sa sela, koja bi mogla preuzeti brigu o Abdul Mutalibovom unuku, nije se pojavljivala na Amininim vratima. One su imale za to svoje razloge. Mislile su da neće biti dovoljno nagrađene za svoje usluge, pošto je Muhammed siroče.


No, jednog dana u Meku je došla sa sela i žena, čije je ime bilo Halima, a koja je poticala iz plemena Benu Said. Bila je siromašna i blaga žena, plemenite duše. I baš zbog toga svog siromaštva, niko joj nije htio ponuditi svoju bebu, ma koliko da se ona oko toga trudila da pronađe dijete, koje bi dojila i uzgajala. Sve druge žene su bile dobile dijete, pa su veselo pričale i smijale


32



--------------------------------------------------------------------------------

se, spremajući se na povratak svojim kućama u selu. Halima se osjećala veoma nesrećna zbog svog neuspjeha.


Desilo se da je Abdul Mutalib prolazio pored Halime i primijetio očaj na njenom licu. Vidio je takođe, da su sve druge žene s be*ama na krilima, samo je Halimino krilo bilo prazno. Prišao joj je i rekao: "Dođi sa mnom!"


Halima je prepoznala Abdul Mutaliba. Bilo joj je jasno zašto ju je pozvao da mu se pridruži. Namjeravao je da joj dadne Muhammeda na čuvanje. U početku je mislila da ga odbije, ali se ipak predomislila shvativši da je bolje vratiti se na selo sa siročetom nego bez djeteta uopšte. Starac je primijetio njeno malo oklijevanje i rekao: "Istina je da Muhammed nema oca, ali mi je on drag kao i moji sinovi. Ne brini, bićeš nagrađena koliko i druge, ako ne i više. Samo ga dobro pazi"!


Krenuli su zajedno prema Amininoj kući. Pošto je Halima bila predstavljena Amini, zamolili su je da malo uzme dijete u naručje kako bi vidjeli reakciju djeteta na nepoznatu osobu. U naručju Halime Muhammed se zadovoljno nasmijao.


Primijetivši da Amina gleda s tugom na svoje dijete, Halima reče: "Ne brinite, draga moja, dobro ću ga njegovati. Paziću ga bolje od svoje djece pošto je on vaš jedinac.


Kad je počela hraniti Muhammeda, Halima je primijetila pojačano nadolaženje mlijeka, pa je, iznenađena rekla: "Mnogo djece sam hranila prije njega ali nikad nisam imala ovako mnogo mlijeka. Ovo dijete kao da je blagoslovljeno. Čini mi se da će mi donijeti veliku sreću. Koliko dugo želite da ga zadržim?


"Neka ostane sa vama", odgovorio je Abdul Mutalib, "dok njegovo tijelo ne okrupnja, njegove kosti ojačaju i dok prohoda. Biće na svježem zraku, tijelo će mu ojača-


33



--------------------------------------------------------------------------------

ti, a naučiće i izvorni jezik. Ali, molim te, nemoj zaboraviti da nas često posjećuješ. Vidiš koliko je njegova majka nestrpljiva i koliko će željeti da ga vidi."


Kad se dječak našao u Haliminom naručju, majka i dedo su ga poljubili sa suzama u očima a zatim se pozdravili sa Halimom — sada već pomajkom.


Iako je mislila da će se vratiti kući sama, desilo se da je Halima postala najsrećnija žena, jer je u svojim rukama nosila najsrećnije dijete koje je ikada rođeno, dijete koje će, kada odraste, promijeniti stranice istorije i biti posljednji Božiji pejgamber na zemlji.


Sljedeće sedmice, draga Fatima, pričacu ti o njegovom životu među članovima plemena Benu Said, Bog im dao svako dobro.


34






Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 07:08

MUHAMMED BEZ MAJKE


Godine su prošle, draga moja kćeri, a Muhammed je još bio u plemenu Benu Said i tamo rastao i razvijao se. Veoma brzo je naučio da govori čisti arapski jezik, i kasnije, kad je već sasvim odrastao, često bi govorio: "Govorim najbolji arapski, zato što sam k*rejš i zato što sam djetinjstvo proveo u plemenu Benu Said."


Kada je Muhammedu bilo pet godina, Halima ga je vratila majci. Tamo je bio i njegov djed Abdul Mutalib koji ga je, takođe, nestrpljivo čekao. Sretan što ga vidi, radosno je uzviknuo: "Dobro došao, sine, dobro došla, Halima!"


Ovoga puta Muhammed nije bio beba, da ga Halima drži u rukama. Igrao se, trčkarao i veoma inteligentno razgovarao, kao da je bio mnogo odrasliji nego što je to broj njegovih godina pokazivao.


Blistajući od neopisive radosti, sa, djetetom u zagrljaju, Amina je rekla svome svekru: "Niste mogli ni poželjeti ljepšeg unuka. Gledajte samo kako hoda! On je odrastao dječak!"

41



--------------------------------------------------------------------------------

Oboje su bili veoma zadavoljni Muhammedovim izgledom i ponašanjem i zaista zahvalni Halimi za izuzetnu njegu. Abdul Muitalib je dao Halimi lijepu nagradu za njen trud i zahvalio joj biranim riječima. Nakon toga, Halima se vratila u Benu Saiid, zadovoljna, mada je znala da će joj Muhammed veoma mnogo nedostajati.


Pet godina provedenih u Benu Saidu ostavilo je na Muhammeda neizbrisiv utisak, i on je uvijek zadržao veliko poštovanje za svoju pomajku, braću i sestre. Kada bi Halima došla u Meku da ga posjeti, on bi ustao i razastro svoj ogrtač po zemlji da ona sjedne na njega. Bio je to znak velikog poštovanja i zahvalnosti. Mnogo godina kasnije, pošto se Muhammed oženio sa Hatidžom, glad i oskudica su se pojavili u plemenu Benu Said. Halima je došla Muhammedu da traži pomoć. Zahvaljujući bogatstvu svoje žene, Muhammed je Halimi dao devu natovarenu raznim namirnicama.


Takođe, mnogo kasnije, kada je grad Taif bio potučen i stanovništvo se predalo muslimanima, jedina od ratnih zarobljenica je bila Halimina kćerka, koja je bila udata u Taifu i tamo živjela. Muhammed, tada već u misiji Allahovog Poslanika, je prepoznao svoju polusestru, ukazao joj je čast i oslobodio je. Ona se vratila kući sa mnogo darova od Muhammeda.


Neposredno poslije Muhammedovog povratka iz plemena Benu Said u Meku, Amina je krenula s njime i djevojkom Ummi Ejmen, koja joj je pomagala u kući, da posjeti Medinu, grad dvije stotine milja udaljen od Meke, gdje su se nalazile Aminine daidže. Kad su tamo stigli, Amina je pokazala Muhammedu kuću u kojoj mu se otac razbolio, kao i mjesto gdje je ukopan. Ispričala mu je koliko je mnogo voljela Abdulaha i kako ih je brzo smrt razdvojila. Jedina njena utjeha je bio njihov


42



--------------------------------------------------------------------------------

sin, Muhammed, koji će, govorila je, pomoći da rana za izgubljenim mužem što lakše zaraste. U tim pričama i obilascima ni jedno od njih nije ni slutilo da će za samo kratko vrijeme još jedna velika rana biti otvorena. Ovoga puta na Muhammedovom srcu. Poslije jednomjesečne posjete Medini, na povratku kući, negdje na polovini puta, Amina se iznenada razboljela i umrla. Tu je i sahranjena.


Muhammedu je bilo tek šest godina. Široke, razrogačene dječije oči, glas zastao u grlu, užas na nevinom licu, bespomoćnost, strah, očaj. Siroče, potpuno siroče, bez oca i bez majke.


Poslije Aminine smrti svu brigu o Muhammedu je preuzeo Abdul Mutalib. Djed je volio svoga unuka više od svoje rođene djece, pokazujući to pred svima. Tako je, naprimjer, svaki član Vijeća Meke imao u dvorištu




Drugi najpoznatiji grad u Arabiji jeste Medina



--------------------------------------------------------------------------------

Kjabe ćilim na kojem je sjedio. Kao znak poštovanja niko drugi ne bi sjeo na taj ćilim. Međutim, veoma često bi se dešavalo da Muhammed sjede na ćilim svoga djeda i kad bi amidže pokušale da ga pomaknu odatle, Abdul Mutalib bi govorio: "Ostavite ga tu. Ne uznemiravajte moga sina, Muhammeda."


Ljubav djeda i unuka nije trajala dugo. Svega dvije godine Muhammed je bio u djedovom okrilju. Abdul Mutalib je imao osamdeset godina i jednoga dana, iznenada, ispustio je svoj zadnji dah. Na samrtnoj postelji pozvao je Muhammeda. Posljednjim snagama je pokušao da se igra sa unukom, kao što je to navikao da čini, ali bolovi su se pojačali i njegova ruka je klonula. Shvativši svoju nemoć starac je zaplakao. Suze su mu se slivale niz izborane obraze dok je grlio Muhammeda. U tom trenutku njegov sin Ebu Talib, vidjevši oca u takvom stanju, rekao je: "Ne plači, oče. Mi svi znamo da si ti hrabar čovjek, koji je strpljivo prolazio kroz sve životne tegobe. Čitav život si služio ljudima i svi su te zbog toga poštovali. Postigao si najveći položaj u Meki, a, svoje dužnosti si obavljao pošteno. Zašto sada plačeš? Svi mi, tvoji sinovi i kćeri, smo spremni da ispunimo sve tvoje želje."


Starac je umirući odgovorio: "Griješiš, sine, ako misliš da se bojim smrti. Znam da svako ljudsko biće to mora okusiti prije ili poslije. Proživio sam dug život i proveo ga u službi bogova i humanosti. Smrt me ne brine. Plačem za Muhammedom. Šta će biti s njim kad ja odem?"


"To nije razlog da plačeš, moj dragi oče", rekao je Ebu Talib, "svi ćemo se mi brinuti o njemu. Voljećemo ga kao da je jedno od naše djece. Sve ćemo učiniti da bude sretan. Branićemo ga od svake opasnosti mačevima I


44



--------------------------------------------------------------------------------

svojim dušama. Odmaraj se i vjeruj u ovo, ne uzbuđuj više svoje srce."


"Poslije moje smrti on će zaista osjetiti šta znači biti siroče", posljednjom snagom govorio je Abdul Mutalib. "Odvedi ga svojoj kući i odgajaj ga sa svojom djecom. Moraš mu biti i otac i majka i djed, jer je on izgubio sve troje. Učini sve za Muhammeda, biću ti zahvalan iz dubine moga groba. Ovo je moja zadnja želja... " — sa ovim riječima starac se umirio. Sa voljenim Muhammedom pored sebe, duša Abdul Mutaliba je napustila njegovo tijelo.


Hasan je primijetio suze na obrazima svoje kćerke i nježno je poljubio, znajući da je njoj bilo žao zbog smrti Muhammedovih najbližih. Potapšao ju je po ramenima i rekao: Ne brini Fatima, Muhammedov amidža će održati svoje obećanje. .



45




Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 08:56

MUHAMMEDOVA MLADOST


Kada je, moja mila kćeri, Muhammed napunio dvadeset godina i dostigao vrhunac svoje mladosti, nije bio kao drugi mladići njegove dobi.


Mladići iz dobrih porodica, kao što je bila Muhamme-dova, provodili bi svoje vrijeme u igri i zabavi, pijući i čineći druge stvari koje danas nazivamo nemoralnim. Muhammed nikada nije ni prinio alkohol ustima, nikad nije odlazio na zabave, niti učestvovao na sličnim skupovima svojih vršnjaka. Istorija nam govori da je Muhammed, dok je čuvao stado po brdima izvan Meke, jednom prilikom odlučio da ode u Meku i pridruži se svojim vršnjacima. Zamolio je druga da mu pripazi stado i krenuo prema Meki. No, na putu je susreo kolonu svatova i zaustavio se da pogleda konjanike i šarenilo nošnji. Kako je bio prilično umoran od pređenog puta, a zabavljen razgledanjem svatova, osjetio je kako mu se oči polako sklapaju i kako lagano tone u san. Kad se probudio, već je bilo svanulo, a to znači i suvise kasno da bi stigao tamo gdje je bio naumio.


Drugom prilikom on je takođe krenuo sa naumom da provede vrijeme sa mladićima u Meki, ali na putu za


51



--------------------------------------------------------------------------------

grad iznenada je osjetio prekrasnu melodiju u svojim ušima. Sav iznenađen ljepotom zvuka i njenom neočekivanom pojavom, zastao je kako bi se što više mogao diviti milozvučnim tonovima koji su neznano otkud dolazili. Božjom voljom ubrzo je zaspao. Kada se probudio bilo je jutro i jedino što mu je preostajalo bilo je da se vrati svome stadu.


Dakle, u oba slučaja Allah ga je spasio. Poslije tih događaja, koji su se Muhammedu duboko uvukli u dušu i koje je on shvatio kao opomenu, nikada više nije ni pomislio da ide u grad i prisustvuje nedoličnim zabavama. Najveće Muhammedovo uživanje je bilo u onim trenucima kada se mogao diviti ljepotama prirode koja ga je okruživala. Ushićen tim utiscima, stalno je razmišljao o veličini Tvorca ovog sklada i ove harmonije.


To druženje s prirodom i uživanje u njenim blagodatima Muhammedu je bilo omogućeno jer je najveći dio vremena provodio kao pastir. Zato je uvijek, pa i kad je postao Poslanik, govorio s ponosom o čuvanju stada. Jednom je rekao: "Svaki pejgamber je bio pastir!"


Njegov posao pastira pod mirnim, čistim, plavim nebom Arabije, gdje zvijezde i mjesec sjaje tako veličanstveno i gdje sve ima neki čudesni, nezemaljski izgled navodio ga je da razmišlja, pored ostalog, i o svojoj zemlji i svome narodu, često se osjećao veoma nesretan gledajući ljude kako se mole predmetima, kipovima napravljenim od drveta, gline, kamena i dr. Govorio je sam sebi: "Mora postojati Stvoritelj svega ovoga, moćan, svemoćan Stvoritelj, jedini dostojan ljudskog obožavanja!"


Treba reći da je u tome vremenu obrazovanje bilo luksuz. Nije sticano tako lahko kao danas. Danas je neobično otići u grad ili selo i naći nekog dječaka ili djevojčicu koji ne znaju čitati ili pisati. Mada su pisanje


52



--------------------------------------------------------------------------------

i čitanje bili poznati u to vrijeme, Muhammed nije znao ni jedno ni drugo, iako je imao veliku želju da nauči sve ono što nije znao. Međutim, njegov amidža nije mu, zbog svog materijalnog stanja, mogao podariti tu vrstu obrazovanja. Jedino što je mogao, bilo je vođenje Muhammeda na sastanke starijih ljudi u gradu, kao i na izložbe, koje su održavane u dvorištu Kjabe za vrijeme hodočašća. Na tim skupovima Muhammed je pažljivo slušao čuvene govornike i poznate pjesnike koji su posjećivali Meku iz svih dijelova Arabije i na taj način još više usavršavao svoj čisti arapski jezik.


Nema sumnje da je učenje veoma važno. Međutim, iako Muhammed nije naučio čitati ni pisati, on je stekao izvanredno znanje pažljivo slušajući druge i razmišljajući o svemu što bi vidio i čuo. Njegov visoki moral, dobro ponašanje i mudrost kojom je u svim prilikama nastupao, doprinijeli su da je već tada bio cijenjen i poštovan. To se naročito ispoljavalo prilikom trgovine, kojom se Muhammed ponekad bavio, kada bi kupcima iskreno i otvoreno govorio kakva je roba koju prodaje. Zato su mu ljudi u Meki dali ime "El-Emin" što znači povjerljivi, pravedni.


Njegov osmijeh bi pobjeđivao svakoga. Riječi su mu bile takve da su mu ljudi vjerovali i divili mu se. Ali to nije sve, Fatima. Muhammed je bio vema inteligentan i veoma pravedan. Ove karakteristike ćeš ti razumijevati sve više i više kroz priču o Muhammedovom životu koju ću ti pričati u sedmicama koje dolaze. Vidjećeš da je bio obrazovan na način kakav mu je Bog namijenio, osposobljen za božansku misiju, zaslužan da izvede čovječanstvo na pravi put.


Sad je kasno, rekao je Fatimin otac, poljubio je i zaželio joj lahku noć i prijatne snove. .


53




Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 09:02

MUHAMMED SPRIJECAVA PROLIJEVANJE KRVI


Večeras ću ti, draga moja kćeri, pričati priču iz koje ćeš vidjeti koliko su ljudi poštovali i voljeli Mu-hammeda. Događaj u kome je Muhammed spriječio prolijevanje krvi će o tome najbolje govoriti:


Kjaba je građevina četvrtastog oblika koja nema prozora ni stropa a ima samo jedna vrata. Napravljena je od kamena redanog jedan na drugi bez ikakvog maltera koji bi služio za vezivanje. U to vrijeme su se u njoj nalazile mnoge vrijedne stvari, odnosno darovi koje su ljudi prinosili kao žrtve svojim bogovima. Svi su oni bili na mjestima gdje su ostavljani, jer su ljudi u svome praznovjerju smatrali da će i najmanja promjena izazvati prokletstvo bogova.


Nedugo poslije Muhammedove ženidbe sa Hatidžom pale su velike kiše i prouzrokovale poplavu od čega su se neki dijelovi Kjabe počeli rušiti. Mekelije su bile primorane na obnavljanje čitave građevine.


Baš tada se blizu arabljanske luke Džede nasukao brod koji je pripadao Rimljanima i čiji je vlasnik bio


58



--------------------------------------------------------------------------------

izvjesni inžinjer po imenu Bekum. Čuvši za brodolom, Mekelije poslaše jednog od svojih vođa Velida bin Mu-giru da kupi brodsku građu i drugi materijal od Bekuma, a po mogućnosti i njega dovede da im, sa Egipćaninom po imenu Hanna, koji je bio poznat graditelj, pomogne u obnovi Kjabe. Velid je uspio u svojoj misiji, tako da su, po njihovom povratku, načinjeni planovi o obnovi Kjabe.


Iskopavanje i rekonstrukcija su bili podijeljeni između plemena. Na taj način svima je bilo omogućeno da učestvuju u časnoj gradnji Kjabe. Ali, pojavio se drugi problem. Bojeći se nemilosti bogova, niko nije imao hrabrosti da počne posao. Čak su se plašili zamahnuti sjekirom i srušiti ostatke građevine. Mnogi su govorili: "Zar ste zaboravili šta, se desilo Ebrehi, njegovoj armiji i slonovima, kad su došli da razruše Kjabu? Bogovi su proširili koleru među Ebrehom i njegovom armijom i svi su bili uništeni. Ne usuđujmo se da je taknemo jer ćemo sigurno naljutiti bogove!"


Velid bin Mugira je ustao i rekao im: "Želio bih, moji prijatelji, da vam kažem nekoliko riječi. Nije nam namjera, kao što je to bilo kod Ebrehe, da razorimo i uništimo Kjabu. Mi želimo da obnovimo isti hram koji je poplava uništila." Mekelije su znali da njegove riječi zvuče veoma logično, ali još uvijek nisu bili sasvim ubijedjeni. Velid je tada uzeo sjekiru u ruke i obratio se ljudima: "Biću prvi koji će zamahnuti. Ako mi se išta desi, vi ne treba da učestvujete."


Iz jednog od uglova Velid je, zatim, pomakao nekoliko već oborenih kamenova. Mnogo oštećenog kamenja je počelo padati, ali se Velidu nije ništa desilo. On je nastavio raditi sve dok se nije smračilo. Ljudi su te noći otišli na spavanje, ubijeđeni da će se nešto loše dogoditi. Mislili su da će se Velid probuditi nesposoban da po-


59



--------------------------------------------------------------------------------

krene jednu ruku, ili da će, možda, oslijepiti, ili da će mu jedno od djece umrijeti. Mnogi čak tu noć nisu mogli ni oka sklopiti, iščekujući šta će se dogoditi.


Sljedećeg jutra, upravo kad se sunce rađalo, ljudi su napuštali svoje domove žureći prema Kjabi. Čekali su dolazak Velida, dok su im se u glavi rojila mnogobrojna pitanja: Šta je bilo s njim? Hoće li doći? Kakav će izgledati? Možeš zamisliti njihovo veliko iznenađenje kada su ga ugledali kako ide prema sredini gomile, zdrav i cio. Tek sada su spale sve sumnje i svi su povjerovali kako su bogovi zadovoljni Velidovim djelom. Zato su bili voljni da učestvuju u čišćenju ruševina. Sa puno elana počeli su obnovu građevine. Dok su radili, pjevali su svoje religiozne pjesme, donosili kamenje s brda i pažljivo ga ugrađivali. Svako je bio zadovoljan što pomaže gradnju kuće za bogove.

60



--------------------------------------------------------------------------------


Gradnja je mirno nastavljena i čim je dostignuta visina prosječnog čovjeka bilo je potrebno pomaći sveti Crni kamen u istočni ugao. Crni kamen je bio meteor i vjerovalo se da ga je melek Džebrail donio i dao Ibrahim pejgamberu da ga stavi u hram kad je sa svojim sinom Ismailom gradio Kjabu.


Premještanje ovog kamena smatrano je velikom čašću i svaka od vodećih familija u Meki željela je tu privilegiju za sebe. Zbog toga je nastala prepirka a kasnije i svađa. Međutim, rješenje se nije moglo pronaći pa je izgledalo da je na pomolu krvavi sukob. Jedno od plemena je, čak, svoje ruke namazalo krvlju kao znak da je njihova riječ zakletva i da ne pristaju ni našto drugo do da oni prenesu Sveti kamen.


Nesporazum i svađa su potrajali pet dana, ali sporazum nije pronađen. Vidjevši kako je situacija zategnu-


61



--------------------------------------------------------------------------------

ta, Ebu Umeja el Mahzumi, najstariji i veoma poštovani član vodstva u Meki, predložio je zavađenim ljudima: "O prijatelji, vi želite da bogovi budu vama zadovoljni, a u isto vrijeme ste spremni da prolijete krv jedni drugima. Da bi se sukobi okončali, predlažem da onaj koji prvi uđe na kapiju ES-Safa bude posrednik u ovom sporu."


Svi su prihvatili ovaj prijedlog. Ubrzo zatim na spomenutoj kapiji se pojavio mladić. Bio je to Muhammed Ibn Abdulah. Kad su ga ugledali, svi su veselo uzviknuli: "To je El Emin (povjerljivi, pouzdani). Složićemo se s njegovom odlukom."


Odložili su svoje oružje i ispričali što se dogodilo. Muhammed ih je pažljivo saslušao i, pošto je neko vrijeme razmislio o iskrslom problemu, rekao je: "Donesite mi veliki komad platna."


Kad je platno bilo doneseno, Muhammed ga je stavio na zemlju i svojim rukama postavio Crni kamen na sredinu platna. Pozvao je vođe zavađenih plemena da podignu platno i prenesu ga do mjesta gdje kamen treba da se ugradi.


Kad su vođe plemena donijele kamen na predviđeno mjesto, Muhammed ga je ponovo uzeo i stavio ga tamo gdje je trebalo.


Na ovaj način Muhammed je spriječio krvoproliće i u isto vrijeme uspio da svako pleme bude zadovoljno njegovim rješenjem. Niko tada nije ni slutio da će u bliskoj budućnosti ovaj isti mladi čovjek osloboditi Kjabu njenih idola i ponovo je učiniti centrom obožavanja Jedinog Boga.


62


Продолжува:

Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 09:05