Евангелие по Бернаба (Варнава)

BARNABIN ŽIVOT I PORUKA

Barnaba je bio Jevrej rođen na Kipru. Njegovo ime je bilo Josip, a zbog njegove odanosti stvari Isusvoj, drugi apostoli su mu dali nadimak Barnaba. Ovaj izraz se različito prevodi kao: “Sin utjehe”, ili “Sin podsticaja”. On je bio uspješan propovjednik sa magnetičnim karakterom. Svako ko je bio mučen sukobom načela nalazio je utjehu i mir u njegovom društvu. Njegova veličina kao čovjeka koji je bio blizak Isusu, učinila ga je istaknutim članom male grupe učenika u Jerusalemu koji su se okupili nakon iščeznuća Isusa. Oni su se držali Zakona proroka, za koji je Isus došao “ne da uništi, nego da ispuni.” (Matej 5:17).

Oni su nastavili da žive kao Jevreji i prakticirali su ono čemu ih je Isus poučio. Bili su odani i praktični Jevreji i oni su se od svojih komšija razlikovali samo po svojoj vjeri u Isusovu poruku. U početku se nisu organizovali kao zasebna sekta i nisu imali vlastitu sinagogu. U Isusovoj poruci nije bilo ničega, kako su oni shavatili, što bi činilo potrebnim raskid sa judaizmom. Ipak su navukli neprijateljstvo nasljednih prava među jevrejskim višim staležom. Sukob između Jevreja i Isusovih sljedbenika su počeli Jevreji, jer su osječali da će kršćani potkopati njihovu vlast.

Jaz je počeo progresivno da se proširuje. Za vrijeme opsade Jerusalema u 70. godini kršćani su napustili grad i odbili da uzmu učešća u pobuni Bar Kahbe u 132. godini. Ta dva događaja su iznijela na površinu razliku između kršćana i Jevreja.

Pitanje Isusovog porijekla, njegova priroda i veza sa Bogom, koje je kasnije postalo vžano, nije se postavljalo među tim prvim učenicima. Da je Isus bio čovjek natprirodno nadaren od Boga, bilo je prihvaćeno bez pitanja. Ništa u riječima Isusovim i događajima u njegovom životu nije ih navelo da modificiraju ovo gledište. Prema Aristidu, jednom od prvih apologetičara, obožavanje prvih kršćana je bilo čišće monoteističko nego u Jevreja.

Sa obraćanjem Pavla otvorio je se novi period u kršćanskoj teologiji. Pavlova teologija je bila zasnovana na njegovom ličnom iskustvu interpretiranom u svjetlu savremene grčke misli.

Teorija otkupljanja je bilo dijete njegovog mozga, vjerovanje sasvim nepoznato Isusovim učenicima.
Pavlova je teorija donijela kao posledicu obožavanje Isusa.

Pavlovski period u istoriji kršćanske Crkve je vidio izmjenu scene i principa. Umjesto učenika koji su sjedili uz noge Isusa, nova figura koja nije poznavala Isusa, je došla u prvi plan. Umjesto Palestine, Rimsko carstvo je postalo scenom kršćanske aktivnosti. Umjesto da naprosto bude sekta judauzma, kršćanstvo ne samo da je postalo nezavisno od judaizma već je postalo nezavisno i od samog Isusa.
Pavle je bio Jevrej i stanovnik Tarza. Dugo vremena je proveo u Rimu i bio je njegov građanin. On je smanjio pritisak koji je rimska religija imala na mase. Intelektualci su bili pod uticajem Platona i Aristostela. Čini se da je Pavle osjetio da neće biti moguće obratiti mase u Rimskom carstvu bez međusobnih udešavanja. Međutim, njegova praktična mudrost nije bila prihvatljiva za one koji su čuli i vidjeli Isusa. Ipak, uprkos njihovoj razlici, oni su odlučili da rade zajedno za opštu stvar.

Prema zapisima u Djelima apostoskim, Barnaba je predstavljao one koji su postali lični učenici Isusovi, a Pavle je sarađivao s njima izvjesno vrijeme. Ali, oni su se konačno razišli. Pavle je želio da se raspuste zapovijedi date preko Mojsija o stvarima za jelo; on je želio da se napusti zapovijest data preko Abrahama vezana za obrezivanje. Barnaba i drugi lični učenici se nisu slo’ili. Slijedeće rečenice iz Djela apostolskih daju nagovještaj razdora:

“A neki ljudi koji siđoše iz Judeje poučavaše braću i govoraše: ”Vi se ne možete spasiti, izuzev ako budete obrezani po Mojsijovom običaju".
“Kad Pavle i Barnaba imaše ne mali razdor i rasprave s njima, oni odrediše da Pavle i Barnaba odu u Jerusalem k apostolima i starješinama radi ovog pitanja”. (Dj 15:1 i 2).
Nakon ovog razdora došlo je do razdvajanja puteva. U Djelima apostolskim Barnaba iščezava nakon razdora, zato što su Djela pisali sljedbenici Pavlovi.
Zbog Pavlovog kompromisa sa rimskim vjerovanjima i legendama, pavlovski kršćani su rasli brojno i rasli po snazi. Kasnije je dostignuta faza kad su kraljevi kršteni kao pijuni za dalje ciljeve Crkve.
Sljedbenici Barnabe nikada nisu razvili centralnu organizaciju. Ipak zahvaljujući odanosti njihov broj se povećao vrlo brzo. Ti kršćani su navukli bjes Crkve i učinjen sistematski napor da se oni unište i da se izbrišu svi tragovi njihovog postojanja, uključujući knjige i crkve. Lekcija istorije je, pak, da je vrlo teško silom uništiti vjeru.
Njihov nedostatak organizacije je postao izvor snage, jer ih nije bilo lahko pokupiti jednog po jednog.
Moderna istraživanja su izbacila na svjetlo činjenice o tim kršćanima. Oni su kao brijegovi talasa, i gledajući u njih čovjek može zamisliti čitavo tijelo okeana još nevidljivog. Do četvrtog stoljeća postojala je sekta poznata kao Hypisistarianci koji su odbijali da obožavaju Boga kao oca. On je bio Najveći od svega i niko Njemu nije bio ravan. Pavle iz Samaste je bi episkop u Antiohiji. On je bio stava da Krist nije Bog nego čovjek i prorok. On se od proroka koji su došli prije njega razlikovao po stepenu i da Bog nije mogao postati čovjek suštinski.
Zatim nailazimo na drugog episkopa Antiohije, Lukijana. Kao episkop, njegov ugled o svetosti nije bio manji od njegove čuvenosti, kao učenjaka. On se žestoko obarao na vjerovanje Trojstva. Izbrisao je svaki pomen Trojstva iz Biblije, pošto je smatrao da je to kasniji umetak koji se ne nalazi u prvim evanđeljima. Umro je mučenički u 312. godini.
Slijedeći do kog dolazimo je čuveni učenik Lukijana, Arije (250-336)- po rođenju Libijac. Aleksandrijski episkop Petar ga je unapredio u đakona, ali ga je kasnije ekskomunicirao. Achilles, Petrov nasljednik je ponovo unapredio Arija kao svećenika. Aleksandar-slijedeći aleksandrijski episkop ga je ponovo ekskomunirirao. Arije je ipak sakupio dosta sljedbenika, te je postao glavobolja za Crkvu. Ako bi se držao izvan Crkve, on bi mogao biti velika opasnost po nju, a nije se mogao smjestiti u okviru Crkve pošto je želio da uspostavi jednoću i jednostavnost Vječnog Boga. On je vjerovao da Isus ipak - iako je nadmašio druga stvorena bića - nije iste supstance kao Bog. Bio je ljudsko biće kao bilo koji drugi čovjek. Arijevo učenje se proširilo kao pobješnjela vatra i potreslo sam temelj pavlovske Crkve. Kontraverza koja je vrila tristo godina, iznenada je postala požar. Nijedan čovjek se nije usudio suprostaviti organiziranoj Crkvi, ali Arije jeste, i ostao je glavobolja za nju bez obzira bio on nuaprijeđen u svećenika ili bio ekskominiciran. Za ovo vremena, dva događaja izmijenila istoriju Evrope.

Car Konstatin je stavio veći dio Evrope pod svoju vlast i drugo, on je počeo da pomaže kršćane bez prihvatanja kršćanstva. Za vojničkog tipa su vrlo konfuzne bile različite dogme u okviru kršćanske vjere. Kontraverza u carskoj palati nije bjesnila ništa manje žestoko. Izgleda da je kraljica majka bila naklonjena pavlovskom kršćanstvu, dok je njena sestra princeza Paulina bila učenik Arijev. Car se kolebao između dviju vjera. Kao upravljač on je jedino bio zainteresiran da ujedini sve kršćane pod jednu Crkvu. Baš u to vrijeme je sukob između Arija i episkopa Aleksandra bio tako proširen i žestok da je postao problem reda i zakona. Tako je imperator željan da održi mir u tek ujedinjenoj Evropi morao da intereveniše.
U 325. godini je sazvan sastanak svih vjeroispovjesti kršćanstva u Nikeji (sada Isnik, selo). Biskup Aleksandar nije mogao da prisustvuje konferenciji, pa je on poslao svog zamjenika Atanazija, koji je naslijedio Aleksandra kao episkopa Aleksandrije. Konferencija je imala mnoge produžene sjednice. Imperator Konstantin nije mogao shvatiti sve implikacije crkvene konfrantacije, ali je bio načisto da mu je za održavanje mira u njegovom kraljevstvu bila potrebna pomoć i kooperacija Crkve. U skladu stim Atanazije je dobio podršku, a Arije je protjeran iz carstva. Tako je vjera Trojstva postala slu’bena vjera imperije. Uslijedio je strahovit masakr kršćana koji nisu vjerovali u Trojstvo. Krivično djelo je bilo posjedovati Bibliju koju nije autorizirala Crkva, a prema nekim procjenama spaljeno je oko 270 različitih verzija Biblije. Princeza Konstantina nije bila sretna razvojem događaja.

Imperator je bio nagovaran da primi vjeru ljudi koje je pobio. Rezultat je bio da je Arije pozvan nazad 346. godine. Na dan kad je trebao da posjeti katedralu Konstantinapolja trijumfalno, on je iznenada umro. Crkva je to nazvala čudom. Imperator je znao da je to bilo ubojstvo. On je protjerao Atanazija i drugu dvojicu episkopa. Imperator je onda formalno primio kršćanostvo i bio kršten od jednog arijevskog episkopa. Tako je monoteizam postao službena religija. Konstantin je umro u 337. godini. Slijedeći imperator Konstantan je takođe prihvatio vjeru Arija. U 341. godini u Antiohiji je održan sastanak gdje je monoteizam prihvaćen kao ispravna interpetacija kršćanske vjere. Ovaj stav je potvrđen na jednom drugom skupu održanom u Sirmiumu 351.godine. Kao rezultat arianizam je bio prihvaćen od većine kršćana. Sv. Jerom je 359.g. pisao da se “čitav svijet čudio i stenjao našavši sa arijevcom”.
U ovom kontekstu slijedeća važna figura je papa Honorije. Bio je savremenik poslanika Muhammeda a.s. i vidio je narastajuću plimu Islama, čija su načela nalikovala Arijevim. Pošto su mu međusobna ubojstva kršćana još bila svježa u pamćenju, on je razmišljao o povezivanju Islama i kršćanstva. U svojim pismima počeo da podržava doktrinu “jednog uma”, jer kad bi Bog imao tri neovisna uma, rezultat bi bio haos. Logički zaključak je ukazivao na vjerovanje u postojanje jednog Boga. Ova doktrina je ostala slu’beno neometana oko četvrt stoljeća. Papa Honorije je umro u oktobru 638. U 680. god. tj. 42 godine nakon njegove smrti odr’an je Koncil u Kanstantinopolju, gdje je papa Honorije anatemisan. Ovaj događaj je jedinstven u istoriji papstva, kad je papu denuncirao naredni papa i Crkva.

Još dvije ličnosti ovakvog vjerovanja koje zaslužuju da se spomenu, bile su članovi iste familije. L.F.M. Sozzini (1525-1565) je bio žitelj Sinene. U 1547. godini on je došao pod uticaj Kamilloa, sicilijanskog mistika. Njegova fama se proširila u Švajcarskoj. On je izazivao Kalvina o dogmi Trojstva. Pojačavao je Arijevu doktrinu, poricao božanstvensot Isusa i odrekao se dogme istočnog grijeha i iskupljenja. Objekat obožavanja, prema njima, je mogao biti jedan i samo jedan Bog. Njega je slijedio njegov nećak F.P. Sozzini (1539-1604). U 1562. godini on je objavio rad o Evanđelju Sv. Ivana, poričući božanstvenost Isusa. U 1578.god. je otišao u Klansenburg u Transilvaniju čiji je vladar bio Ivan Sigisumund. Bio je protiv dogme Trojstva. Ovdje je episkop Francis David (1510 - 1579) bio žestoki anti-trinitarijanac. Ovo je odvelo formiranju sekte Rakovački Katekizam, koja je dobila ime po Rakovu u Poljskoj. Ovaj grad je postao tvrđava vjere Arijeve.
Među današnjim kršćanima još uvijek veliki broj ljudi i žena vjeruje u jednog Boga. Oni nisu uvijek bučni. Zbog ogromne moći Crkve oni ne mogu da se izraze i među njima nema mnogo komunikacije.
Na kraju bi bilo interesantno citirati Atanazija, pobornika Trojstva. On kaže, kad god je silio svoje razumjevanje da razmišlja o božanstvenosti Isusa, njegovi naporni i beskorisni pokušaji su uzmicali - što je više pisao manje je bio sposoban izraziti svoje misli. Na jednom drugom mjestu on proglašava svoju vjeru kao: Ne postoje tri boga nego “jedan Bog”

   Prodolzuva...

Pred da pocnam so postiranje na citati od ova Evangelie,prvo bi dal mal voved:

KAKO JE PREŽIVJELO EVANĐELJE PO BARNABI

Evanđelje po Barnabi je bilo prihvaćeno kao kanonsko evanđelje do 325. godine.
Irenej (130-200) je pisao podržavajući čisti monoteizam i suprostavljajući se Pavlu zbog unošenja u kršćanstvo dogmi rimske paganske relegije i platonske filozofije. On je obimno citirao Evanđelje po Barnabi radi podrške svojim stavovima. Ovo pokazuje da je Evanđelje po Barnabi bilo u opticaju u prvom i drugom stoljeću kršćanstva.
U 325. godini održan je Nikejski koncil gdje je naređeno da se sva orginalna evanđelja na hebrejskom pismu unište. Izdat je ukaz da će svako ko bude imao ovo Evanđelje biti kažnjen smrću.
U 383. godini papa je obezbijedio jedan primjerak Evanđelja po Barnabi i zadržao ga u svojoj privatnoj biblioteci.
U četvrtoj godini imperatora Zenoa (478.) otkriveni su posmrtni ostaci Barnabe i tu je na njegovim grudima nađen primjerak Evanđelja po Barnabi, pisanog njegovom vlastitom rukom. (Acia Sanctorum, Boland Junii, tom II, stranice 422 i 450, Antwerp 1698). Izgleda da je čuvena Vulgata Biblija bazirana na ovom evanđelju.
Papa Siksto (1585-1590) je imao prijatelja Fra Marina. On je našao Evanđelje po Barnabi u privatnoj biblioteci pape. Fra Marino je bio zainteresiran jer je čitao spise Irinejeve u kojima je Barnaba obilno citiran. Talijanski rukopis je prošao kroz različite ruke, dok nije stigao "osobi visokog zvanja i autoriteta", u Amsterdamu, "za kojeg se u toku njegovog Života često čulo da istiće visoku vrijednost ovog spisa". Poslije njegove smrti on dolazi u posjed J.E. Kramera, kancelara kralja Pruske. U 1713. godini, Kramer je prezentirao ovaj rukopis čuvenom poznavaocu knjiga, princu Eugenu od Savoje. U 1738. godini, zajedno sa prinčevom bibliotekom on se obreo u Hofbiblioteci u Beću. Ono sada tamo počiva. Toland u svojim "Miscellaneous Works" (štampanim posthumno 1747.) u tomu I, strani 380, napominje da Evanđelje po Barnabi još postoji. U poglavlju XV on upućuje na Glacijski dekret iz 496. godine gdje je "Evangelium Barnabe" uključeno u listu zabranjenih knjiga. Prije toga je ono bilo zabranjeno od strane pape Inocenta u 465. godini i dekretom Zapadnih Crkava u 382. godini.
Barnaba se takođe spominje u Stihometriji Nikifora,
serijski br.3, Poslanica Barnabina....red 1,300,
zatim ponovo na listi Šezdeset knjiga.
Serijski br. 17, Putovanja i naukovanja apostola,
Serijski br. 18, Poslanice Barnabine,
Serijski br. 24, Evanđelje po Barnabi.
Grčka verzija Evanđelja po Barnabi je takođe nađena na usamljenom fragmentu. Ostatak je spaljen. Foto-kopija ovog fragmenta izgleda ovako:








Latinski tekst su na engleski jezik preveli gospodin i gospođa Ragg, a bio je štampan na Clarendon Pressu u Oxfordu. Objavio ga je Oxford University Press 1907. Ovaj engleski prevod je misteriozno iščezao sa tržišta. Poznato je da postoje sada dva primjerka ovog prevoda, jedan je u Muzeju Britanije a drugi u Kongresnoj biblioteci, Vašington. Prvo novo izdanje na engleskom je bilo sa mikrofilmovane kopije Knjige u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu, a dobijena je ljubaznošću prijatelja iz SAD.