Внатрешни несогласувања во исламот

Tekstot e necie razmisluvanje ili viduvanje na rabotite. Sufiite za koi se zboruva gore, ama ic ne se zamraat so nadvoresniot svet. Ako dobro gi znaes sufiite i nivnoto ucenje, togas znaes deka dzihad ekstremni strani niv ne gi interesiraat. Tie si ziveat vo svojot svet. Posebno vo bosna sostojbata e takva. Si imaat svoi tekinja, rituali, misliteli.
Nikoj nikomu ne se mesa.
A za bektesite!
Pa tie imaat najmnogu problemi so Makedonsata IVZ. Bidejki taa ne dozvoluva druga zaednica da bide osnovana pokraj nea. Eden od zakonite koi Mak. treba da gi donese na patot kon EU e zakonot za verski zaednici, vo koj stoi deka mozat vo edna zemja da bidat registrirani poveke zaednici od edna religija.
Sega ni na MPC ni na IVZ ne im odi vo prilog, na ednite poradi Jovan V. a na drugite zaradi bektesite.
Zatoa barem vo muabetite za sufiite i bektesite postedete gi "vehabiite" i t.n. "ekstremen islam".
Tekstot gore voopsto nisto ne ni kazuva. Samo necie viduvanje, analiza i sl.
Pozz

Messenger напиша: Bev iznenaden so dokumentot objaven od Aladin i kompletnoto otsustvo na reagiranje od strana na muslimanskite chlenovi. Samiot dokument ne mi kazhuvashe nishto za sodrzhinata na objaveniot tekst koj predizvikal tolkav ineteres, pa se potrudiv ga go najdam i da se zapoznaat so nego. I vo najmala raka bev mnogu iznenaden! Prvin iznenaden bidejki navistina sum bil potpolno neinformiran za rabotite koi se sluchuvat megju mislimanite na Balkanot ( posebno mi svrte vnimanie sostojbata vo Tetovo, bidejki e vo Makeonija ), a potoa iznenaden bidejki spored komentarite na chlenovite tuka dobiv vpechatok deka nema apsilutno nikakvi problemi, deka toa samo nekoi lugje zboruvaat na pamet ili tendenciozno, deka site muslimani si zhiveat vo harmonija, ednomislemno, bratski i srekno... A tekstov pokazhuva kompletno druga slika. Nikogash do sega ne sum pastiral nikakov dolg tekst od kniga ili vesnik, kako sto pravat poveketo chlenovi, no ovoj pat ke go storam toa za prv pat bidejki sodrzhinata na materijalov e neshto sto nemozhe nikogo da go ostavi ramnodushen i zatoa sto dava kompletno druga ilustracija za rabotite od onaa koja e prezentirana na ovoj podforum. The Balkan Front The Wahhabis are up to no good in southern Europe. by Stephen Schwartz 05/14/2007, Volume 012, Issue 33 Tirana Taking the temperature of Islam in the Balkans this spring is only partly reassuring. In Sarajevo in late March, observances for the 800th anniversary of the birth of the great Sufi poet Mevlana Jalaluddin Rumi (who is hugely popular, incidentally, with American readers) were entirely in keeping with the moderate, peaceful character of the Islam of the region. Yet at the same time, a visitor to Bosnia-Herzegovina, Albania, Kosovo, and Macedonia encountered unmistakable evidence that extremist intruders are opening a Balkan front in the global jihad. The celebration in Sarajevo--to which we will return--marked what UNESCO is calling the "Year of Rumi." It was only one of several commemorative events taking place around the world. Rumi's work, written in Farsi, has been translated into every major language; a Google search turns up four million references to him. Born in Afghanistan, Rumi moved west to Asia Minor, where he died in 1273. The area had been part of the eastern Roman Empire until two centuries before, and the name "Rumi" is a descriptive meaning "the Roman"--in effect, "the European." Rumi's tomb, in Konya, Turkey, is the object of innumerable pilgrimages, at least among Muslims not opposed to the honoring of graves. One Muslim country where Rumi is unlikely to be publicly feted is Saudi Arabia, whose official fundamentalist Wahhabi sect, the inspiration for al Qaeda, opposes the honoring or even the marking of graves, and generally forces Sufism underground. In neighboring Iraq, by contrast, Sufism flourishes openly, even in the face of Wahhabi attacks, and Rumi's work is read in both Arabic and Farsi. Rumi is an apostle of love, and his faith exemplifies the tradition of Muslim moderation that is singled out for praise in a new study by the Rand Corporation, Building Moderate Muslim Networks . The Rand report proposes a global alliance between the democracies and moderate Islam comparable to the Cold War era campaign by Western governments, supporting anti-Communist liberals and social democrats, to contain and ultimately undermine Soviet rule. The moderate Muslims, from the Balkans through Central Asia and India to Southeast Asia, could "encircle" and challenge the radical Islam of the core Arab countries. Balkan Muslim cultures in particular are among those most saturated with Sufism, and are singled out in the Rand report as a potential base for partnership with the democratic powers in the strengthening of moderate Islam. Yet even in the Balkans, all is not peace and poetry. The ominous presence of Wahhabi missionaries, financiers, terror recruiters, and other mischief-makers bespeaks a fresh offensive in that tormented land. From the new Wahhabi seminary in the lovely Bosnian city of Zenica, to the cobblestone streets of Sarajevo's old Ottoman center, to the Muslim-majority villages in southern Serbia, extremist Sunni men in their distinctive, untrimmed beards and short, Arab style breeches (worn in imaginary emulation of Muhammad), accompanied by women in face veils and full body coverings (a bizarre novelty in the contemporary Balkans), are again appearing, funded by reactionary Saudis and Pakistanis. They aim to widen the horizon of global jihad--witness the revived campaign of terrorism in Morocco and Algeria. In the Balkans, their targets are both Sufis and traditional Muslims. Within Albania itself, Wahhabi activism remains minimal, concentrated on individual outreach ( dawa ) in mosques and backed up by fundamentalist literature flooding into the country. In Kosovo, although Saudi Arabia maintains a relief office in the capital, Prishtina, Wahhabis keep an even lower profile, since most Kosovar Albanians are outspoken in their support for the United States and hostile to any indication of Islamist designs. But elswhere, trouble is afoot. In neighboring Montenegro and districts of southern Serbia, the Wah habi presence is open and even violent. Wahhabis have disrupted religious services, yelling abuse at imams for not following their practices, and have precipitated gunfire between ordinary people as well as fatal confrontations with local police. Most recently, on April 20, a Wahhabi was killed in a clash with police in the southern Serbian town of Novi Pazar. In Bosnia, on April 27, a cache of automatic weapons, rocket-propelled grenades, bombs, ammunition, and related material was seized in the remote north western village of Upper Barska. The owner of the house where the weapons were discovered, 47-year-old Ahmet Mustafic, was described as a Wahhabi by people in the village and in the Bosnian media. The location has been a Wahhabi hot spot for some time. In the clash between Wahhabism and moderate Islam in the Balkans, the most prominent battleground at present is the poor but bustling city of Tetovo, in western Macedonia. Many local people are followers of the Bektashi Sufis, a gnostic order named for Hajji Bektash Veli (1209-1271), a Turkish-language poet and friend--some say rival--of Rumi. The Bektashis, like the Shias and the Turkish and k*rdish Alevis, revere Imam Ali. They are without doubt the most active and influential Sufi movement in the Balkans, but they are despised by Wahhabis, for several reasons. First, they represent a liberal trend among the Shias, and Wahhabis loathe Shias even more than they hate Jews and Christians. Second, the Bektashis consume alcohol. And third, men and women are equals in Bektashi rituals. Several Bektashi babas , as their teachers are known, have insisted to me that they are the "most progressive" element in global Islam, and they back that statement up with a long, proven, and fervent commitment to secular governance and popular education. Wahhabis and Bektashis are presently locked in an armed standoff at the Bektashi complex known as the Harabati Tekke, in Tetovo. This large enclave of varied structures, many of them dating from the 18th century, is famous throughout the region, and appears on Tetovo's municipal shield. Under Titoite communism, it was nationalized and turned into a hotel and entertainment complex. Since the fall of the Communist regime, the government has failed to settle the matter of ownership. In 2002, however, in the aftermath of Slav-Albanian ethnic fighting, a group of Wahhabis including Arabs, equipped with automatic weapons, seized a major building inside the Harabati complex, formerly used for Sufi meditation. I visited the Harabati Tekke in March for the Central Asian pre-Islamic holiday of Nevruz, a springtime observance that is favored by Sufis. Because the Bektashis have no friends in the Macedonian government who might rescue them from their tormenters, the Wahhabis, whose Kalashnikovs are never far out of sight, have proceeded to occupy more structures in the Harabati Tekke. Bektashis do not perform the normal daily prayers prescribed for Muslims, but the Wahhabis do, and they have taken over a guest house and dubbed it a mosque, broadcasting a tape of the call to prayer in a thick and indistinct voice. They have also seized a central building with glass windows and covered the panes with black paper, on the pretext that women praying inside do not want to be observed. And they have cut down some ancient trees, to the Sufis' disgust. Thus, the Albanian lands are witnessing three of the tactics commonly employed by Saudi-financed radicals seeking to export bloody terror. In Kosovo, they mainly burrow deep undercover, like moles. Where they can, as in Albania, they preach and recruit; thus, the stunning Ethem Bey mosque in the capital, Tirana, purely a cultural monument until recently, is now the scene of Wahhabi missionizing. And where government is indifferent and the extremists' chosen enemies appear vulnerable, as in Macedonia, they invade, occupy, and threaten. In long discussions with the Bektashis in Tetovo, I was repeatedly assured of their willingness to assist the United States and other democratic nations in rooting out Islamist radicalism in any way they can, from providing intelligence to encouraging greater Albanian involvement in Iraq, where 120 elite noncombat Albanian troops are serving with Coalition forces. "We want to help, but we need help," said an authoritative Bektashi figure as he sketched out for me the network of extremist agitation in the region--from revived centers of Sunni radicalism in Turkey to cells hidden unobtrusively in places like Peshkopia, a small, ancient town near glacial lakes in the wild mountains of eastern Albania, to Tetovo, where the Bektashis daily watch their historic institution fall under the control of fanatics bent on their destruction. Although the Bektashis have many humble supporters, few are prepared to disrupt their own lives by taking on the Wahhabis. Thus the export of the Saudi-financed jihad continues unhampered. Yet the Bektashis are not friendless. Among those willing to assist them, interestingly, are the communities of Turkish and k*rdish Alevi Muslims living in Germany and other Western European countries. Inspired by the legacy of Hajji Bektash and committed to secularism, women's equality, and popular schooling, the 600,000 German Alevis are a bulwark against Islamist radicalism in their country of adoption or, in many cases, of their birth. Some young Alevis I interviewed in Cologne said they would gladly go to Macedonia to clean out the Wahhabis if encouraged to do so. But all over Europe, moderate Muslims expect their governments to act. They seem destined to be disappointed. European states are frozen in a posture of accommodation, willful oblivion, ignorance, and simple denial of the reality: The enemy will not be beaten so long as he finds places to rekindle his jihad. Arriving in Sarajevo for Rumi's eighth centennial, I found a city reminiscent of Barcelona during the Spanish Civil War--suffering under a "horrible atmosphere produced by fear, suspicion, hatred," as Orwell wrote. Saudi Wahhabis played only a minor role in the Bosnian war of 1992-95, but they attempted to use the aftermath of that combat, which left Bosnia prostrate, to turn the local Muslims, with their Sufi traditions and life-affirming mentality, into dour fundamentalists. After the atrocities of September 11, 2001, the Wahhabis seemed on the surface to have failed. But their strategy is different in Sarajevo from those they have adopted in Tetovo and Tirana. The Bosnian capital is more European, more cosmopolitan, more modern--and there the checkbook works better than heated rhetoric or direct confrontation. Prominent Muslim moderates are now hesitant to speak out or to associate themselves, as they previously did, with condemnation of Wahhabism--even though physical clashes in Bosnia and Serbia have fed resentment of the Wahhabis in village mosques. Rumors abound that Wahhabis are successfully penetrating Bosnia's main Islamic institutions. They are publicly talking about setting up their own parallel religious administration. The commemoration of Rumi was held on March 30 at the Faculty of Islamic Sciences, a lovely 19th-century building on a high hill in Sarajevo. The Bosnian scholar Resid Hafizovic, one of the world's great authorities on Sufism and a pronounced enemy of the Wahhabis, said Rumi "calls for friendship, collaboration, peace, and fraternal relations between people, invoking love towards all human beings as the supreme Divine creation, regardless of the religious, cultural, civilizational, or spiritual garments in which each of us mundane beings is clad. As a result, when Rumi died, his funeral was attended by mourners of many faiths: Muslims, but also Christians, Jews, Hindus, and others. His words convey this inclusiveness." Hafizovic went on to quote Rumi: Even though you may be An unbeliever, a pagan or a fire- worshipper, come Our brotherhood is not one of despair Even though you may have broken Your vows of repentance a hundred times, come. The lecture hall was overflowing during Professor Hafizovic's presentation, with no Wahhabi beards, outfits, or censorious comments discernible. The program included poems of Rumi set to the guitar, a style of religious performance that is popular in the Balkans--and loathed by Wahhabis, who object to singing set to anything other than a primitive drum, even when its content is religious. A novel aspect of the event was the participation of a delegation of three Arabs--a teacher and two imams--from a Sufi school in Israel. These Israeli citizens offered the Bosnians a fresh view of the Middle East. Perhaps the most surprising message brought by the delegation from the Al Qasemi Academy in Baqa al Garbya, Israel, was their description of the sharia courts maintained by the state of Israel for resolution of disputes among Muslims. Sharia courts are scarce in the Balkans, and the explanation that Israel recognizes religious courts for Jews and Muslims (and, if they desire them, Christians) alongside the civil judicial apparatus, with the right of anybody to opt in or out of the alternative systems, was provocative for Bosnian Muslims. By welcoming their Israeli Arab brethren, the Bosnians--who endured a terrible war in the 1990s, but faithfully hewed to a Sufi vision of Islam--demonstrated that dedication to the spirit of Rumi is a living and positive element in Muslim culture. Rumi is thus more important for Muslims themselves than for casual Western readers looking for a few pages of easy enlightenment. Rumi "the European" could be emblematic of a reborn, cooperative mentality in relations between Islam and the West. In such an encounter, the approach to moderate Islam embodied in the recent Rand report appears justified in the strategic defense of the democracies. But in the streets of Balkan towns, the terrorist enemy is once again present, and while commemorations of Sufi poets may invigorate an alternative to extremism, they will not suffice to defeat it. We will need serious help from moderate Muslims, in the Balkans and elsewhere, and they will again need help from us. Stephen Schwartz is a frequent contributor to THE WEEKLY STANDARD.

Е сега со овој коментар ме загрижи.И ти си ми некоја ГОЛЕМА ШТИКЛА,па демек си го сменил мислењето за муслиманите во Македонија. Ајде бе те молам,Месенџер не мие до смеење во овие доцни часови,оти премногу си провиден.

ne razbiram angliski ako moze na makedonski prevod

aladin напиша: ne znaete angliski??????ili muslimanite nemaat komentar>????

Bravo Aladin Gospod da te nagradi za ovaa..

Macedonian Sufis Endorse Schwartz's Weekly Standard Article,
May 20, 2007

Selamaleykum warahmetallahuh wabarakatuh!

Ejvallah!

The Bektashi Sufi Community of Macedonia has endorsed the article by Center for Islamic Pluralism Executive Director Stephen Schwartz, "The Balkan Front," published in The Weekly Standard, issue of May 14, 2007. Dealing with Wahhabi aggression against Sufis, the article has been circulated in Macedonia as an urgent document. The article is accessible on CIP websites

Dear __________________________________________

The attached article from The Weekly Standard, published in Washington, is sent for your urgent attention. The Weekly Standard is the leading political magazine in the U,S. and is read each week by all leading political figures of both the Republican and Democratic parties, including President George W. Bush and Secretary of State Condoleezza Rice. Its topic is of the highest importance for Tetova and other Macedonians, as well as Muslims and non-Muslims throughout the Balkan region.

Respectfully,
The head of the Bektashi Community

___________________________________________

Baba Edmond Brahimaj

Muhamed bil apsolutno vo pravo. Negoviot pat e samo toj eden pat i sekoj drug e nekoj ili nechij tugj pat.

Od srceto na chovekot, pa do Kreatorot postojat bezbroj razlichni patishta. Sekoj treba da si go najde svojot.

Brate ne postojat od edna strana sufii od druga vehabii. I sega ako si so ednite togas si protiv drugite. Jas znam sto se sufii kako i na kogo se odnesuvaat. Stepenot na evliite, no morame da priznaeme deka ona cisto ucenje denes e izvrteno.....
Pa Ebu Hanifa e tabiin, toj se druzel so isrenite i bogobojaznite Allahovi rabovi, koi dunjalukot im bil kako sto kazal Muhammed, s.a.w.s., : Kako konjanik koj ke legnel pod drvo da se odmori, i ke prodolzel so patot. Toa bile luge koi nokta vo ibadet ja pominuivale,vo zikr......

No ne smeeme da ja vrime glavata od realnosta, i da velime deka denes postojat takvi SUFII. Ima eden tekst za toa kakvi se "denesnite sufii".
Pa bujrum brate vredi da se procita zar ne:

Kratak osvrt na sufizam i sufijske tarikate       
Autor:
Sead Jasavić

Islamski učenjaci razilaze se na nekoliko mišljenja kada je u pitanju osnova iz koje je izvedena riječ ''sufizam''. Jedni smatraju da je riječ ''sufizam'' izvedenica iz riječi es-safa što označava bistrinu i čistoću – uma i srca. Drugi smatraju da je riječ sufizam izvedenica iz riječi es-saff, zbog toga što su u pitanju ljudi koji su uvijek u prvom saffu pred Allahom, dž.š. Treći kažu da je sufijom nazivan svaki onaj koji je ličio na siromašne ashabe koji su bili ehlu-sofa (siromašni stanovnici Poslanikove, s.a.v.s., džamije).

Četvrti kažu da su sufije nazvane tim imenom zbog toga što su nosili odjeću od sufa – vune. Peti kažu da je riječ "sufizam" preuzeta iz grčkog jezika od riječi "SOPH" (sofisti), što u prijevodu znači mudrost.

Sve u svemu, za života Poslanika, s.a.v.s., nije zabilježeno nikakvo postojanje imena sufija – tesavvuf – tekija itd. Sve su to imena i termini koji su nastali nakon njegove, s.a.v.s., smrti. Poslanik, s.a.v.s., kao i njegovi ashabi, znali su samo za džamije – mesdžide. ''Tekija'' je za njih bila nepoznanica!

''Sufijski tarikat'' u početku je bila škola koja se koncentrira oko misli i smjernica nekog učenjaka koji ima poseban metod u usmjeravanju učenika ka usavršavanju znanja i prakse. Kada su se pojavili ovi tarikati, u početku su to bile samo škole duhovnih, moralnih i metodoloških smjernica. Nisu bili u međusobnoj kontradiktornosti u odnosu na akaidske i šerijatske propise. Razlika je bila samo u načinu vaspitanja i dovođenja učenika do puta Istine, kao i moralnog savršenstva – što se kasnije gotovo sve izvitoperilo!

Što se tiče onoga po čemu su sufije – derviši u globalu postali poznati, poput: odvajanje od svijeta, odlazak u zabačena mjesta, celibat i neženstvo, nerad i ljenčarenje, konzumiranje duhana i alkohola, puštanje brkova a brijanje brada, pisanje hamajlija, huktanje, skakanje, tresenje, probadanje tijela željeznim predmetima, kult mrtvaca i turbeta – primijetit ćemo da je sav taj ''sufijski nauk'' mahom preuzet od kršćanskih svećenika, hinduskih brahmana, jehudskih monaha i budističkih isposnika, a nikako od Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba, r.a.! Omiljena sufijska mjesta su turbeta i kaburi evlija. Gdje god oni vode glavnu riječ, oni podižu kabure, ograđuju ih, uljepšavaju i osvjetljavaju, a poznato je da se u islamskom svijetu širk najviše čini kod kabura. Kod njih prizivaju mrtve šejhove od kojih se traži porod, opskrba, kiša, sreća, uspjeh i sl.

Allah, s.v.t., onima koji tako misle poručuje: "Vi se, mimo Allaha, kumirima klanjate i laži smišljate. Oni, kojima se vi, mimo Allaha, klanjate ne mogu vas nikakvom hranom nahraniti; vi hranu od Allaha tražite i Njemu se klanjate i Njemu zahvalni budite! Njemu ćete se vratiti." (el-Ankebut, 17.); „Iskreno ispovijedanje vjere dug je prema Allahu! A onima koji pored Njega sebi uzimaju evlije (zaštitnike), i govore: "Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili" – Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili." (Ez-Zumer, 3.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ''Fanatizam i pretjerivanje karakteristično je za dvije skupine islamskog ummeta: za jedan dio zabludjelih šiija koji poslanicima i imamima iz ehlul-bejta pripisuju Allahovo, dž.š., svojstvo uluhijjeta (obožavanja), kao i jedan dio sufija džahila koji također gaje slično ubjeđenje po pitanju Allahovih poslanika i dobrih ljudi.'' (Pogledaj: Medžmu'ul-fetava, 1/66.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ''Apologetičari se najviše bave potvrdom ili negacijom, postajanjem ili nestankom, kao i pitanjima ubjeđenja i vjerovanja, i njihov krajnji cilj je tasdik/potvrda, ilm/znanje i haber/obaviještenost. Za razliku od njih, sufije svoj akcenat stavljaju na ljubav i mržnju, želju i mrskost, fizičke pokrete i praksu, i njihov krajnji cilj je ljubav, podložnost, djelo i volja.

Što se tiče spašene skupine – ehlul-ilma i imana – pobornika znanja i vjere, pravih vjernika, oni su u svom životu spojili oboje: naučnu spoznaju i vjerovanje i praktično djelovanje i rad utemeljen na ljubavi, pa je njihovo vjerovanje izgrađeno na znanju, kao i rad i ljubav koji su također zasnovani na znanju. Oni su se spasili devijacija apologetičara i sufija, postižući ono što su obje skupine zagubile:

1. govor bez znanja – ako je u pitanju apologetičar, i rad bez znanja – ako je u pitanju sufija, što je sve zajedno prouzrokovalo niz teorijsko-praktičnih novotarija koje su u suprotnosti s k*r'anom i sunnetom;

2. apologetičari su ostali bez djela, a sufije bez riječi.

Sljedbenici sunneta Muhammeda, s.a.v.s., kako onog nutarnjeg tako i onog vanjskog, njihove riječi i njihova djela, kako javna tako i tajna, zasnovana su i utemeljena na ilmu i znanju, i njihova svaka riječ ili postupak su u međusobnoj sprezi, i to su istinski i pravi muslimani, koji su na Pravome putu, na putu onih kojima je Allah blagodat Svoju darovao, a ne na putu onih na koje se rasrdio, a niti na putu onih koji su zalutali! Devijantni apologetičari ugledali su se na jevreje, dok su se devijantne sufije ugledale na kršćane, pa su zbog toga na prve (apologetičare – jevreje) najveći utjecaj imala slova/huruf, i ono na što ukazuju njihova značenja, poput znanja i ubjeđenja, dok su na druge veći utjecaj imali glasovi/asvat, kao i ono što ti glasovi izazivaju i proizvode od osjećaja i pokreta.'' (Medžmu'ul-fetava, 2/41.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ''Izmišljanje neispravnih ibadeta koji u sebi imaju primjese širka i sličnog specifika je kršćana, ali i onih koji se ugledaše na njih poput devijantnih pobožnjaka i sufija, kao i izmišljanje neispravnih zabrana/tahrimata, što je specifika jevreja i devijantnih tobože fakiha i pravnika koji se u tome ugledaše na njih (jevreje)!'' (Pogledaj: Medžmu'ul-fetava, 1/87.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ''Kod devijantnih sufija više dominira želja za slušanjem pjesama i stihova negoli želja za slušanjem k*r'ana i zikra!'' (Pogledaj: Medžmu'ul-fetava, 2/43.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ''Veliki broj sufija kudi razum i smatra ga niskim i ništavnim, i smatraju da se visoka stanja i stepeni ne postižu razumom, već baš njegovim nestankom i gubitkom. Prihvataju i potvrđuju stvari koje zdrav razum nikada ne bi prihvatio, i često znaju hvaliti opijenost i ludilo...'' (Pogledaj: Medžmu'ul-fetava, 3/338.)


Neki od najpoznatijih sufijskih tarikata:

1. Kadirijski tarikat veže se za šejha Abdul-Kadira el-Džejlanija, koji je umro 1166. g. Kretao se po Perziji, Iraku i Bagdadu gdje je i ukopan. Šejh Abdul-Kadir el-Džejlani, rhm., daleko je od onih koji mu se pripisuju isto kao što je Isa, a.s., veoma daleko od kršćana, koji ga obožavaju mimo Allaha, dž.š.! Danas ih najviše ima po Siriji, Turskoj, u nekim dijelovima Afrike, posebno u Kamerunu, Kongu, Mauritaniji i Tanzaniji. Ima ih i u Kavkazu, Čečeniji i u nekim dijelovima Rusije.

2. Rufa'ijski tarikat veže se za Ebul-Abbasa Ahmeda el-Rufa'ija, koji je umro 1182. g., u Basri. Rufa'ije svoje "keramete" dokazuju probadanjem sabljama. Zajedničko im je sa šiijama to što i jedni i drugi vjeruju u Džaferov kitab, u dvanaest imama, da je trinaesti imam Ahmed er-Rufa'i, i jedni i drugi oplakuju ašuru. Ovaj tarikat se podijelio na tri sekte: bazije, melekije i hubejbije. Danas ih najviše ima po Egiptu, Siriji, turskoj Anadoliji, istočnoj Evropi, Kavkazu, kao i u Sjevernoj Americi.

3. Bedevijsko-ahmedijski tarikat veže se za Ahmeda el-Bedeviju, koji je rođen u jednoj šiitsko-iranskoj porodici, a umro 624. h.g. u Iraku, gdje je ukopan i čiji kabur svake godine posjeti preko 3 miliona bedevija-ahmedija. Njihovo učenje zatrovano je mnoštvom idolatrije i novotarija od kojih je islam potpuno čist. Ima ih u Egiptu, ali i u nekim dijelovima Evrope. Tarikat im se pocijepao na šesnaest sekti.

4. Šazilijski tarikat veže se za Ebul-Hasena el-Šazilija, koji je umro 1258. g. Ovo je jedan od većih sufijskih tarikata. Danas su rasprostranjeni u sjevernoj Africi, Egiptu, Keniji, Tanzaniji, Bliskom istoku, Šri Lanki, kao i u zapadnoj i Sjevernoj Americi.

5. Mevlevijski tarikat veže se za iranskog pjesnika Mevlanu Dželaluddina er-Rumija, koji je umro 1273. g., i ukopan je u Konji. Najviše ih ima u turskoj Anadoliji, Siriji, kao i u Sjevernoj Americi. Poznatiji su kao vrteći derviši, zbog toga što se prilikom obavljanja zikra vrte ukrug!?

6. Nakšibendijski tarikat veže se za Behauddina Nakšibenda iz Buhare, koji je umro 1390. g. Najviše ih ima u centralnoj Aziji, Iranu, na Kavkazu, sjeverozapadnoj i jugozapadnoj Kini, Indoneziji, Indiji, turskoj, Evropi i Sjevernoj Americi.

7. Bektašijski tarikat veže se za hadži Bektaša iz Horosana, koji je umro 1338. g. Ovaj sufijski tarikat karakterističan je po šiitskim idejama, ubjeđenjima i stavovima. Ima ih po turskoj Anadoliji, Albaniji i Americi.

8. Ni'imetullah tarikat veže se za Nuruddina Muhammeda Ni'imetullaha, koji je umro 1431. g., u mjestu Mehan blizu Kermana u jugozapadnom Iranu. Najviše ih ima u Iranu i Indiji.

9. Tidžanijski tarikat veže se za Abbasa Ahmeda b. et-Tidžanija, alžirskog berbera, koji je umro 1815. g. Iz Alžira su se najviše rasprostrli prema jugu i Sahari, kao i prema zapadnom i centralnom Sudanu, Egiptu, Senegalu, zapadnoj Africi i sjevernoj Nigeriji. Ima ih i u zapadnoj i Sjevernoj Americi.

10. Džerrahijski tarikat veže se za Nuruddina Muhammeda el-Džerraha iz Istanbula, koji je umro 1720. g. Najviše ih ima u Turskoj, sa malim grupicama po zapadnoj i Sjevernoj Americi.

U Bosni su najzastupljeniji sljedeći tarikati:

- Nakšibendijski tarikat: Sarajevo, Visoko, Busovača, Fojnica, Bilalovac, Milodraže, Merdani, Gorica, Kakanj, Zenica, Ričica, Tešanj, Travnik, Mostar, Tuzla, Gornja Tuzla, Olovo, Živinice, Kladanj, Banovići, Gračanica kod Tuzle, Zvornik, Ključ, Bužim, Cazin.

- Kaderijski tarikat: Sarajevo, Travnik, Pazarić.

- Rufa'ijski tarikat: Sarajevo, Vareš, Srebrenik.

- Šazilijski tarikat: Tuzla – Dubrave.

(Pogledaj: ''Pregled mjesta održavanja zikra u BiH'', novine ''Kelamul-Šifa'', br. 9, proljeće 2006.)

Što se tiče Sandžaka, ne bilježi se da igdje danas u njemu postoji živa tekija koja vuče svoje korijene od ranije, niti da postoji neki organizovan tarikat koji vuče svoje korijene od ranije. Sandžačke golgote samo su preživjele džamije! Postoje pokušaji izvjesnih pojedinaca koji žele nanovo oformiti neke tekije i tarikate, posebno u Novom Pazaru, ali su to sve želje i nezvanični pokušaji pojedinaca. U ranijem periodu sufije su bile dostatno zastupljene na teritoriji Sandžaka jer se to dâ primijetiti po mnoštvu turbeta koje su ostavili iza sebe, u gotovo svakom sandžačkom gradu izuzev Plava (el-hamdulillah, što ne znači da u Plavu nije bilo dobrih ljudi! ).

Jedini ispravni tarikat – pravac

Jedini ispravni tarikat jeste tarikat i pravac ehli-sunneta vel-džemata koji se ogleda u doslovnom slijeđenju potvrđene prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako javno tako i tajno, kako svojom nutrinom tako i svojom vanjštinom, kao i slijeđenju puta i staze prvaka ove vjere – muhadžira i ensarija.

Sljedbenici tarikata ehli-sunneta vel-džemata drže se vasijjeta i oporuke posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao: ''Strogo se pridržavajte mog sunneta, kao i sunneta pravovjerno upućenih halifa nakon mene; čvrsto se držite toga, i prihvatite se toga očnjacima svojim! Strogo se čuvajte izmišljotina, jer je svaka izmišljotina novotarija, a svaka novotarija vodi u Vatru!'' (Sahih: Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed)

Sljedbenici tarikata ehli-sunneta vel-džemata znaju da je najvredniji govor – Allahova, dž.š., Knjiga, i da je najbolja uputa – uputa Muhammeda, s.a.v.s. Oni daju prednost Allahovim, dž.š., riječima nad bilo čijim drugim govorom, i daju prednost sunnetu i praksi Muhammeda, s.a.v.s., nad bilo čijom drugom i drugačijom praksom! Zbog ovoga se zovu ehlul-k*r'an i ehli-sunnet!

Ehli-džematom su nazvani zbog toga što se pridržavaju konsenzusa i idžma'a ashaba i sve sunnetske uleme nakon njih, i zbog toga što su to pravi čuvari džemata muslimana i oni koji su u stanju ginuti za njega, i braniti ga od napada nevjernika, za razliku od svih ostalih novotarskih skupina koje su najprepoznatljivije po tome što redovno udaraju po džematu muslimana, što se dijele na razne frakcije i skupine, pomagajući često svojom praksom nevjernike protiv muslimana!

Ehli-sunnet vel-džemat posmatra sebe, ali i sve druge kroz lupu k*r'ana, sunneta i idžma'a, pa sve što se poklapa s njima – to podržavaju, a sve što se suprotstavlja njima – protiv toga se bore.

Ehli-sunnet vel-džemat su oni koji traže da se čini dobro, a od zla odvraćaju, onako kako to Šerijat zahtijeva, i smatraju da će se hadždž, džihad, džume i bajram-namazi obavljati za emirima i vođama – bili oni dobri ili loši.

Ehli-sunnet vel-džemat su čuvari džamijskih džemata, i na svoju vjeru gledaju kao na nasihat. Uvijek su svjesni Allahovih, dž.š., riječi: ''Vjernici su među sobom poput čvrste građevine čiji se dijelovi međusobno podupiru!'', ili: ''Vjernici su poput jednog tijela. Kada oboli jedan njegov organ – svi ostali organi pate od temperature i nesanice!''

Ehli-sunnet vel-džemat traži od muslimana sabur i strpljenje pri belaju i iskušenjima, kao i šukr i zahvalu prilikom rahatluka i uživanja; traži i raziluk i zadovoljstvo Allahovim, dž.š., kada' i kaderom, tj. sudbom i odredbama!

Ehli-sunnet vel-džemat pozivaju visokom moralu i dobrim djelima, i ne zaboravljaju riječi Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao: ''Najsavršenijeg i najljepšeg imana su oni koji su najljepšeg ponašanja i ahlaka!“

Ehli-sunnet vel-džemat pozivaju na održavanje rodbinskih veza, i da daš onome ko tebi ne daje, i da oprostiš onome ko ti je zulum nanio, i da si pokoran roditeljima svojim, i da održavaš dobrosusjedske odnose, i da si dobročinitelj siročadima, i siromašnima, i putnicima, i robovima...

Ehli-sunnet vel-džemat zabranjuju oholjenje i uzdizanje nad drugima, nanošenje nepravde, nasilja i zuluma drugima – s pravom ili bez prava!

Dakle, ehli-sunnet vel-džemat su ljudi koji slijede k*r'an i sahih-sunnet, onako kako su ga prve generacije islama (selef), tumačile i slijedile, a ne kako ga tumače ili praktikuju oni koji nisu selef ovoga ummeta!

Molimo Allaha, dž.š., da nas uputi istini i Pravome putu! Amin!

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof. fikha