|
|
МУХАММЕД А.С. |
Внеси реплика 
|
страница <1 24252627> |
| Автор | |
Templarius 
Сениор 
Регистриран: 12.Февруари.2008 Локација: Macedonia Статус: Офлајн Поени: 2754 |
 Опции за коментарот
 Благодарам(0)
 Цитирај Одговор
 Испратена: 20.Март.2008 во 00:21 |
|
Prodolzuva koga ??? Sekoja cest ubavo e ovaa da se cita...
|
|
|
Give me your secrets
Bring me a sign Give me a reason To walk the fire See another dawn Through our son's eyes You give me a reason To walk the fire. |
|
 |
|
|
Almahdi
Сениор
Регистриран: 15.Март.2008 Статус: Офлајн Поени: 183 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 19.Март.2008 во 23:44 |
Изменето од Almahdi - 20.Март.2008 во 22:37 |
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 19.Март.2008 во 23:14 |
|
MUHAMMED SPRIJECAVA PROLIJEVANJE KRVI
Večeras ću ti, draga moja kćeri, pričati priču iz koje ćeš vidjeti koliko su ljudi poštovali i voljeli Mu-hammeda. Događaj u kome je Muhammed spriječio prolijevanje krvi će o tome najbolje govoriti: Kjaba je građevina četvrtastog oblika koja nema prozora ni stropa a ima samo jedna vrata. Napravljena je od kamena redanog jedan na drugi bez ikakvog maltera koji bi služio za vezivanje. U to vrijeme su se u njoj nalazile mnoge vrijedne stvari, odnosno darovi koje su ljudi prinosili kao žrtve svojim bogovima. Svi su oni bili na mjestima gdje su ostavljani, jer su ljudi u svome praznovjerju smatrali da će i najmanja promjena izazvati prokletstvo bogova. Nedugo poslije Muhammedove ženidbe sa Hatidžom pale su velike kiše i prouzrokovale poplavu od čega su se neki dijelovi Kjabe počeli rušiti. Mekelije su bile primorane na obnavljanje čitave građevine. Baš tada se blizu arabljanske luke Džede nasukao brod koji je pripadao Rimljanima i čiji je vlasnik bio 58 -------------------------------------------------------------------------------- izvjesni inžinjer po imenu Bekum. Čuvši za brodolom, Mekelije poslaše jednog od svojih vođa Velida bin Mu-giru da kupi brodsku građu i drugi materijal od Bekuma, a po mogućnosti i njega dovede da im, sa Egipćaninom po imenu Hanna, koji je bio poznat graditelj, pomogne u obnovi Kjabe. Velid je uspio u svojoj misiji, tako da su, po njihovom povratku, načinjeni planovi o obnovi Kjabe. Iskopavanje i rekonstrukcija su bili podijeljeni između plemena. Na taj način svima je bilo omogućeno da učestvuju u časnoj gradnji Kjabe. Ali, pojavio se drugi problem. Bojeći se nemilosti bogova, niko nije imao hrabrosti da počne posao. Čak su se plašili zamahnuti sjekirom i srušiti ostatke građevine. Mnogi su govorili: "Zar ste zaboravili šta, se desilo Ebrehi, njegovoj armiji i slonovima, kad su došli da razruše Kjabu? Bogovi su proširili koleru među Ebrehom i njegovom armijom i svi su bili uništeni. Ne usuđujmo se da je taknemo jer ćemo sigurno naljutiti bogove!" Velid bin Mugira je ustao i rekao im: "Želio bih, moji prijatelji, da vam kažem nekoliko riječi. Nije nam namjera, kao što je to bilo kod Ebrehe, da razorimo i uništimo Kjabu. Mi želimo da obnovimo isti hram koji je poplava uništila." Mekelije su znali da njegove riječi zvuče veoma logično, ali još uvijek nisu bili sasvim ubijedjeni. Velid je tada uzeo sjekiru u ruke i obratio se ljudima: "Biću prvi koji će zamahnuti. Ako mi se išta desi, vi ne treba da učestvujete." Iz jednog od uglova Velid je, zatim, pomakao nekoliko već oborenih kamenova. Mnogo oštećenog kamenja je počelo padati, ali se Velidu nije ništa desilo. On je nastavio raditi sve dok se nije smračilo. Ljudi su te noći otišli na spavanje, ubijeđeni da će se nešto loše dogoditi. Mislili su da će se Velid probuditi nesposoban da po- 59 -------------------------------------------------------------------------------- krene jednu ruku, ili da će, možda, oslijepiti, ili da će mu jedno od djece umrijeti. Mnogi čak tu noć nisu mogli ni oka sklopiti, iščekujući šta će se dogoditi. Sljedećeg jutra, upravo kad se sunce rađalo, ljudi su napuštali svoje domove žureći prema Kjabi. Čekali su dolazak Velida, dok su im se u glavi rojila mnogobrojna pitanja: Šta je bilo s njim? Hoće li doći? Kakav će izgledati? Možeš zamisliti njihovo veliko iznenađenje kada su ga ugledali kako ide prema sredini gomile, zdrav i cio. Tek sada su spale sve sumnje i svi su povjerovali kako su bogovi zadovoljni Velidovim djelom. Zato su bili voljni da učestvuju u čišćenju ruševina. Sa puno elana počeli su obnovu građevine. Dok su radili, pjevali su svoje religiozne pjesme, donosili kamenje s brda i pažljivo ga ugrađivali. Svako je bio zadovoljan što pomaže gradnju kuće za bogove. 60 -------------------------------------------------------------------------------- Gradnja je mirno nastavljena i čim je dostignuta visina prosječnog čovjeka bilo je potrebno pomaći sveti Crni kamen u istočni ugao. Crni kamen je bio meteor i vjerovalo se da ga je melek Džebrail donio i dao Ibrahim pejgamberu da ga stavi u hram kad je sa svojim sinom Ismailom gradio Kjabu. Premještanje ovog kamena smatrano je velikom čašću i svaka od vodećih familija u Meki željela je tu privilegiju za sebe. Zbog toga je nastala prepirka a kasnije i svađa. Međutim, rješenje se nije moglo pronaći pa je izgledalo da je na pomolu krvavi sukob. Jedno od plemena je, čak, svoje ruke namazalo krvlju kao znak da je njihova riječ zakletva i da ne pristaju ni našto drugo do da oni prenesu Sveti kamen. Nesporazum i svađa su potrajali pet dana, ali sporazum nije pronađen. Vidjevši kako je situacija zategnu- 61 -------------------------------------------------------------------------------- ta, Ebu Umeja el Mahzumi, najstariji i veoma poštovani član vodstva u Meki, predložio je zavađenim ljudima: "O prijatelji, vi želite da bogovi budu vama zadovoljni, a u isto vrijeme ste spremni da prolijete krv jedni drugima. Da bi se sukobi okončali, predlažem da onaj koji prvi uđe na kapiju ES-Safa bude posrednik u ovom sporu." Svi su prihvatili ovaj prijedlog. Ubrzo zatim na spomenutoj kapiji se pojavio mladić. Bio je to Muhammed Ibn Abdulah. Kad su ga ugledali, svi su veselo uzviknuli: "To je El Emin (povjerljivi, pouzdani). Složićemo se s njegovom odlukom." Odložili su svoje oružje i ispričali što se dogodilo. Muhammed ih je pažljivo saslušao i, pošto je neko vrijeme razmislio o iskrslom problemu, rekao je: "Donesite mi veliki komad platna." Kad je platno bilo doneseno, Muhammed ga je stavio na zemlju i svojim rukama postavio Crni kamen na sredinu platna. Pozvao je vođe zavađenih plemena da podignu platno i prenesu ga do mjesta gdje kamen treba da se ugradi. Kad su vođe plemena donijele kamen na predviđeno mjesto, Muhammed ga je ponovo uzeo i stavio ga tamo gdje je trebalo. Na ovaj način Muhammed je spriječio krvoproliće i u isto vrijeme uspio da svako pleme bude zadovoljno njegovim rješenjem. Niko tada nije ni slutio da će u bliskoj budućnosti ovaj isti mladi čovjek osloboditi Kjabu njenih idola i ponovo je učiniti centrom obožavanja Jedinog Boga. 62 Продолжува: Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 09:05 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 19.Март.2008 во 23:07 |
|
MUHAMMEDOVA ŽENIDBA
Kao što znaš, moja mila kćeri, Ebu Talib je imao mnogo djece, a nije bio bogat. Razmišljao je da nađe posao Muhammediu, gdje bi njegov bratić mogao zaraditi više novaca nego što je činio čuvajući stado. Ebu Talib je čuo da Hatidža Bint Huvejlid traži čovjeka, koji će se brinuti o njenoj robi, koju je slala svake godine na prodaju u Siriju. Hatidža je bila trgovac, otmena gospođa, zaista veoma bogata. Poticala je iz porodice Benu Esad iz Meke i do tada se već dva puta udavala, ali se svaki brak završio smrću muža. Oni su joj ostavili svoja imanja, te je tako ona postala jedna od najbogatijih osoba u Meki. Kad je Ebu Talib čuo da Hatidža sprema svoju karavanu za Siriju, pozvao je Muhammeda i rekao mu: "Sine moga brata, kao što znaš ja nisam bogat. Moja materijalna situacija se svakim danom pogoršava. Rekli su mi da Hatidža Bint Huvejlid plaća dvije kamile čovjeku, koji se brine za njenu robu na putu za Siriju. Ne mislim da je to mnogo, ali hoćeš li me poslušati i otići da porazgovaraš s njom?" 54 -------------------------------------------------------------------------------- "Učiniću ono što ti želiš", odgovorio je Muhammed. Sutradan je Ebu Talib otišao svojoj prijateljici Ha-tidži i rekao joj o: "Da li želiš da ove godine povjeriš svoju trgovinu mom bratiću Muhammedu? Čuo sam da plaćaš samo dvije kamile, ali za Muhammedovu službu ne bih se zadovoljio sa manje od četiri kamile." Hatidža je odgovorila: "Muhammed je svima nama ovdje drag i veoma bi me radovalo da ga ove godine zaposlim, čak i sa platom koju si ti predložio." Ebu Talib se brzo vratio kući, ispričao svome rođaku, šta mu se desilo, i dodao: "Ovo je dar koji ti Bog šalje." Poslije sačinjene pogodbe i neophodnih priprema, Muhammmed, kome se pridružio Hatidžin sluga Mejser, krenuo je sa karavanom za Siriju. Put je bio veoma uspješan. Nikada ranije Hatidža nije imala takvu dobit kao ovaj put. Kad su trebali krenuti nazad u Meku, Muhammed je kupio robu za koju je smatrao da će se dopasti Hatidži. Kad su bili blizu Meke, Mejser je predložio Muhammedu, da on prvi ode Hatidži i kaže joj sve o putu i uspješnoj trgovini. Muhammed je tako i učinio. Bila je skoro ponoć, kad je stigao u Meku. Hatidža je pažljivo slušala Muhammedovu priču o svim detaljima puta. On je govorio sasvim polahko i mirno, i kad je završio lahko se moglo vidjeti da je Hatidža zadovoljna Muhammedovim uspjehom. Mejser je sa karavanom stigao kada je već Muhammed bio otišao od Hatidže, te je Hatidži kazao sve najljepše o Muhammedovom poštenju, pravdi, humanosti i visokom moralu, da bi na kraju zaključio: "Od svih mladića u Meki koje ja poznajem dobro, nema ni jednog koji bi se mogao porediti sa Muhammedom." 55 -------------------------------------------------------------------------------- Duboko poštovanje koje je Hatidža imala za Muhammeda pretvorilo se iznenada u duboku ljubav... Hatidži je bilo skoro četrdeset godina. Iako su je mnoge plemićke vođe prosile, ona je odbijala da se uda, misleći da oni žele njeno bogatstvo, a ne nju. Međutim, sada je poželjela da se uda za čovjeka mnogo mlađeg od sebe. Za čovjeka čije su riječi i ponašanje obuzeli njene misli i srce. Najednom i sasvim. O svojoj ljubavi prema Muhammedu Hatidža se povjerila svojoj najboljoj prijateljici Nafisi. Nafisa je, potom, otišla Muhammedu i pitala ga zašto se nije oženio. "A šta to posjedujem da bih se mogao oženiti?" odgovorio je Muhammed. "Ali ako bogatstvo nije važno i ako bi te upitali, da oženiš ženu lijepu, dobrog porijekla i bogatu, šta bi ti odgovorio?" Muhammed je bio iznenađen takvim odgovorom. Upitao je Nafisu: "Zar postoji takva?" Nafisa je odgovorila mirno, kroz smiješak: "A, Hatidža?" "Ali kako bih ja mogao oženiti Hatidžu?" "Ja ću se pobrinuti za to", samouvjereno je naglasila Nafisa. Iz ovog razgovora, nema sumnje, vidi se da je Muhammed imao lijepa osjećanja prema Hatidži. Ako je već nije volio, on ju je poštovao i divio joj se. I ponudu nije prihvatio bez izvjesnog oklijevanja. Ženidba se nije odgađala. Tri mjeseca poslije Mu-hammedovog povratka iz Sirije, Omer Ibn Esad, Hatidžin daidža, dao ju je i Muhammed i Hatidža su se vjenčali. Sada, draga moja kćeri, novi život počinje za Mu-hammeda. On postaje srećan muž i otac, dijeleći život 56 -------------------------------------------------------------------------------- sa ženom koja je činila sve da bi njen muž bio što zadovoljniji. Hatidža je izrodila svu Muhammedovu djecu, izuzev Ibrahima. Ali, sva ta djeca, sve te roditeljske radosti, poumirala su još za vrijeme Muhammedovog života, osim kćerke Fatime. Svi njegovi nasljednici potiču od nje. 57 Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 09:04 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 19.Март.2008 во 23:02 |
|
MUHAMMEDOVA MLADOST
Kada je, moja mila kćeri, Muhammed napunio dvadeset godina i dostigao vrhunac svoje mladosti, nije bio kao drugi mladići njegove dobi. Mladići iz dobrih porodica, kao što je bila Muhamme-dova, provodili bi svoje vrijeme u igri i zabavi, pijući i čineći druge stvari koje danas nazivamo nemoralnim. Muhammed nikada nije ni prinio alkohol ustima, nikad nije odlazio na zabave, niti učestvovao na sličnim skupovima svojih vršnjaka. Istorija nam govori da je Muhammed, dok je čuvao stado po brdima izvan Meke, jednom prilikom odlučio da ode u Meku i pridruži se svojim vršnjacima. Zamolio je druga da mu pripazi stado i krenuo prema Meki. No, na putu je susreo kolonu svatova i zaustavio se da pogleda konjanike i šarenilo nošnji. Kako je bio prilično umoran od pređenog puta, a zabavljen razgledanjem svatova, osjetio je kako mu se oči polako sklapaju i kako lagano tone u san. Kad se probudio, već je bilo svanulo, a to znači i suvise kasno da bi stigao tamo gdje je bio naumio. Drugom prilikom on je takođe krenuo sa naumom da provede vrijeme sa mladićima u Meki, ali na putu za 51 -------------------------------------------------------------------------------- grad iznenada je osjetio prekrasnu melodiju u svojim ušima. Sav iznenađen ljepotom zvuka i njenom neočekivanom pojavom, zastao je kako bi se što više mogao diviti milozvučnim tonovima koji su neznano otkud dolazili. Božjom voljom ubrzo je zaspao. Kada se probudio bilo je jutro i jedino što mu je preostajalo bilo je da se vrati svome stadu. Dakle, u oba slučaja Allah ga je spasio. Poslije tih događaja, koji su se Muhammedu duboko uvukli u dušu i koje je on shvatio kao opomenu, nikada više nije ni pomislio da ide u grad i prisustvuje nedoličnim zabavama. Najveće Muhammedovo uživanje je bilo u onim trenucima kada se mogao diviti ljepotama prirode koja ga je okruživala. Ushićen tim utiscima, stalno je razmišljao o veličini Tvorca ovog sklada i ove harmonije. To druženje s prirodom i uživanje u njenim blagodatima Muhammedu je bilo omogućeno jer je najveći dio vremena provodio kao pastir. Zato je uvijek, pa i kad je postao Poslanik, govorio s ponosom o čuvanju stada. Jednom je rekao: "Svaki pejgamber je bio pastir!" Njegov posao pastira pod mirnim, čistim, plavim nebom Arabije, gdje zvijezde i mjesec sjaje tako veličanstveno i gdje sve ima neki čudesni, nezemaljski izgled navodio ga je da razmišlja, pored ostalog, i o svojoj zemlji i svome narodu, često se osjećao veoma nesretan gledajući ljude kako se mole predmetima, kipovima napravljenim od drveta, gline, kamena i dr. Govorio je sam sebi: "Mora postojati Stvoritelj svega ovoga, moćan, svemoćan Stvoritelj, jedini dostojan ljudskog obožavanja!" Treba reći da je u tome vremenu obrazovanje bilo luksuz. Nije sticano tako lahko kao danas. Danas je neobično otići u grad ili selo i naći nekog dječaka ili djevojčicu koji ne znaju čitati ili pisati. Mada su pisanje 52 -------------------------------------------------------------------------------- i čitanje bili poznati u to vrijeme, Muhammed nije znao ni jedno ni drugo, iako je imao veliku želju da nauči sve ono što nije znao. Međutim, njegov amidža nije mu, zbog svog materijalnog stanja, mogao podariti tu vrstu obrazovanja. Jedino što je mogao, bilo je vođenje Muhammeda na sastanke starijih ljudi u gradu, kao i na izložbe, koje su održavane u dvorištu Kjabe za vrijeme hodočašća. Na tim skupovima Muhammed je pažljivo slušao čuvene govornike i poznate pjesnike koji su posjećivali Meku iz svih dijelova Arabije i na taj način još više usavršavao svoj čisti arapski jezik. Nema sumnje da je učenje veoma važno. Međutim, iako Muhammed nije naučio čitati ni pisati, on je stekao izvanredno znanje pažljivo slušajući druge i razmišljajući o svemu što bi vidio i čuo. Njegov visoki moral, dobro ponašanje i mudrost kojom je u svim prilikama nastupao, doprinijeli su da je već tada bio cijenjen i poštovan. To se naročito ispoljavalo prilikom trgovine, kojom se Muhammed ponekad bavio, kada bi kupcima iskreno i otvoreno govorio kakva je roba koju prodaje. Zato su mu ljudi u Meki dali ime "El-Emin" što znači povjerljivi, pravedni. Njegov osmijeh bi pobjeđivao svakoga. Riječi su mu bile takve da su mu ljudi vjerovali i divili mu se. Ali to nije sve, Fatima. Muhammed je bio vema inteligentan i veoma pravedan. Ove karakteristike ćeš ti razumijevati sve više i više kroz priču o Muhammedovom životu koju ću ti pričati u sedmicama koje dolaze. Vidjećeš da je bio obrazovan na način kakav mu je Bog namijenio, osposobljen za božansku misiju, zaslužan da izvede čovječanstvo na pravi put. Sad je kasno, rekao je Fatimin otac, poljubio je i zaželio joj lahku noć i prijatne snove. . 53 Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 09:02 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 19.Март.2008 во 22:48 |
|
MUHAMMED KOD SVOGA AMIDŽE
Osim brige o Kjabi, Ebu Talib, kao i mnogi drugi k*rejševići, bavio se trgovinom, ali nije bio bogat pošto je imao veliku familiju. Razlog zbog kojeg je Ab-dul Multalib ostavio Muhammeda Ebu Talibu, iako je on imao i druge amidže koji su bili bogatiji, jeste taj što su Ebu Talib i Abdulah (Muhammedov otac) bili braća od iste majke. Ebu Talib je zaista bio od riječi i vjerno je održao obećanje koje je dao svome ocu. Volio je svog malog rođaka kao da je bio jedno od njegove djece. Gdje god bi išao, vodio bi i Muhammeda. Muhammed gotovo da ne bi mogao zaspati, ako ne bi bio u amidžinom krevetu. U Muhammedovo vrijeme, draga kćeri, ljudi, nisu jeli za stolovima kao mi danas. U kućama srednjeg staleža, u kakvim je i Muhammed odrastao, djeca bi se okupila oko majke, kad je bilo vrijeme obroku. Skakala bi gore dolje, svaki od njih pokušavajući da dobije onoliko hrane koliko je to bilo moguće. Međutim, Muhammed nije bio kao i druga djeca. Ebu Talibova djevojka (sluškinja) je 46 -------------------------------------------------------------------------------- pričala da je Muhammed čekao po strani i zahvalno uzimao onu hranu, koju bi mu dali. Muhammed je bio zdrav i jak, ali nikad nije upotrebljavao svoju snagu da se tuče i bori sa prijateljima i da bilo koga povrijedi. Naprotiv, još od najranijeg doba je pokušavao da pomogne svakome, kako je najbolje znao i umio. Zato su se i stanovnici Meke odnosili prema njemu kao prema čovjeku, koji ima izrazito lijep karakter i ponašanje. Mnogi roditelji su se molili da njihova djeca budu onakva kakav je bio Muhammed. Kada je Muhammedu bilo dvanaest godina, Ebu Talib se spremao na putovanje u Damask, u Siriju, zbog posla. Nije namjeravao voditi Muhammeda, jer se bojao dugog i napornog puta. Međutim, na mnogobrojne Muhammedove molbe nije mogao ostati ravnodušan, tako da je poveo dječaka sa sobom. Kad su stigli u grad Basru, karavan je stao da se odmori. U blizini se nalazio hrišćanski manastir, a u tome manastiru, u ono vrijeme poznati, sveštenik po imenu Bahira. Prije zaustavljanja karavana, sveštenik je primijetio da jedan oblak stalno plovi iznad karavana, praveći mu sjenu i štiteći ga od jakog sunca. Bahira je ranije čitao u nekim svojim vjerskim knjigama, da oblaci prave sjenu samo nad pejgamberima. Zato je, čim je primijetio taj oblak iznad karavane, naredio da se pripremi veliki obrok i pozvao trgovce iz Meke da ručaju s njim. Kad su svi trgovci stigli, sveštenik je upitao da li, možda, još neko fali. Odgovorili su mu da su tu svi, izuzev dvanaestogodišnjeg dječaka. Bahira je poslao po Muhammeda. Kad je Muhammed stigao, bio je obasut mnogobrojnim pitanjima. 47 -------------------------------------------------------------------------------- Po završetku ručka, sveštenik je Ebu Taliba i njegovog rođaka odveo malo podalje od ostalih i sa glasom prigušenim od velikog uzbuđenja tiho rekao: "Ovo je ZADNJI PEJGAMBER!" Ebu Talib ga je gledao netremice, kao da ne shvata šta mu je ovaj rekao: "Znaci o zadnjem Pejgamberu su u našim knjigama", nastavio je sveštenik, "a oblaci prave sjenu samo Pejgamberu. Kada ste se približavali, vidio sam kako oblak natkriljuje vaš karavan i tada mi je bilo jasno da je tu Pejgamber, koji je najavljen u našim svetim knjigama. Zato sam vas i pozvao, kako bih se mogao s njim sresti." Pošto se povratio od iznenađenja i nakon što je saslušao sveštenikovu priču, Ebu Talib se duboko zamislio nad tim čudnim susretom i još čudnijom pričom. Činilo mu se da je to sve neki san, da on to budan sanja i da treba da se iz tog sna probudi. Međutim, nakon izvjesnog vremena sveštenik ga je upitao u kakvom je on srodstvu sa Muhammedom. Da bi iskušao znanje sveštenika, Ebu Talib je rekao da je on Muhammedov otac. "Ne, njegov otac ne bi trebalo da bude živ", odlučno je odmahnuo glavom sveštenik. Ebu Talib je bio zaprepašten! Tada je on ispričao svešteniku Muhammedovo srodstvo s njim, kako je Muhammedov otac umro prije rođenja svoga sina, te kako je Muhammedova majka napustila ovaj svijet, kada je Muhammedu bilo šest godina. Bahira je klimao glavom potvrđujući Ebu Talibovu priču. Zatim je zadigao zadnji dio Muhammedove košulje i između njegovih plećki ugledao znak (biljeg) veličine golubijeg jajeta. "Sad sam posve siguran da je on zadnji Pejgamber na koga čekaju hrišćani i Jevreji i, čiji dolazak najavljuju svete knjige", dodao je. 48 -------------------------------------------------------------------------------- Sveštenik Bahira je na kraju susreta rekao Ebu Talibu da se dobro brine o Muhammedu, jer se boji da neko drugi ne prepozna znak pejgambera, te da dječaku ne nanese kakvo zlo. Poslije ovog događaja Ebu Tallb je još više pazio svoga rođaka. Nije ostao dugo u Siriji. Brzo je prodao i kupio što mu je trebalo i uskoro se našao na putu prema Meki. Sa petnaest godina Muhammed je učestvovao u bici Alfugar, između plemena k*rejš i Kais. Iako se nije borio, bio je na bojnom polju i sakupljao strijele koje su bacali neprijatelji te ih davao svome amidži. U ovom periodu Muhammed se takođe priključuje dobrotvornom društvu "Khilful Fudul." Ova organizacija je bila veoma stara, ali njeni stavovi već odavno nisu imali nekog značaja. Poslije bitke kod Alfugara Muha-medov amidža Zubejr, sin Abdul Mutaliba, jedan od najznačajnijih ljudi u Meki, razmišljao je o obnavljanju ovog društva. Zato je pozvao starješine raznih familija plemena k*rejš da se, povodom toga, sastanu u kući Abdulah Ibn Gad'an. Tom prilikom su se svi svečano zakleli da će ispunjavati sljedeće obaveze: pomagati siromašne, štititi slabe i braniti njihova prava od tirana, i dati sve od sebe da se postigne mir i harmonija među ljudima. I Muhammed je učestvovao na ovom sastanku. Ne tre*amo se čuditi, draga moja Fatima, da je Muhammed bio član jedne takve organizacije. Čitav svoj život on je nastojao da posije u srca čovječanstva ljubav za siromašne, za pomoć nesrećnim, za zaštitu slabih od nepravde koju im čine tirani i ljudi kamena srca. To su principi koje je on provodio u djela kroz čitav svoj život. 49 -------------------------------------------------------------------------------- Sad idi, draga moja kćeri, i spavaj. Da ti Allah pomogne da budeš dobra djevojka i da ti primjer našeg Pejgambera bude uputstvo i vodič na svim poljima našeg života, kao što bi tako i svaki musliman trebao da čini. 50 Продолжува: Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 09:00 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 19.Март.2008 во 22:41 |
|
MUHAMMED BEZ MAJKE
Godine su prošle, draga moja kćeri, a Muhammed je još bio u plemenu Benu Said i tamo rastao i razvijao se. Veoma brzo je naučio da govori čisti arapski jezik, i kasnije, kad je već sasvim odrastao, često bi govorio: "Govorim najbolji arapski, zato što sam k*rejš i zato što sam djetinjstvo proveo u plemenu Benu Said." Kada je Muhammedu bilo pet godina, Halima ga je vratila majci. Tamo je bio i njegov djed Abdul Mutalib koji ga je, takođe, nestrpljivo čekao. Sretan što ga vidi, radosno je uzviknuo: "Dobro došao, sine, dobro došla, Halima!" Ovoga puta Muhammed nije bio beba, da ga Halima drži u rukama. Igrao se, trčkarao i veoma inteligentno razgovarao, kao da je bio mnogo odrasliji nego što je to broj njegovih godina pokazivao. Blistajući od neopisive radosti, sa, djetetom u zagrljaju, Amina je rekla svome svekru: "Niste mogli ni poželjeti ljepšeg unuka. Gledajte samo kako hoda! On je odrastao dječak!" 41 -------------------------------------------------------------------------------- Oboje su bili veoma zadavoljni Muhammedovim izgledom i ponašanjem i zaista zahvalni Halimi za izuzetnu njegu. Abdul Muitalib je dao Halimi lijepu nagradu za njen trud i zahvalio joj biranim riječima. Nakon toga, Halima se vratila u Benu Saiid, zadovoljna, mada je znala da će joj Muhammed veoma mnogo nedostajati. Pet godina provedenih u Benu Saidu ostavilo je na Muhammeda neizbrisiv utisak, i on je uvijek zadržao veliko poštovanje za svoju pomajku, braću i sestre. Kada bi Halima došla u Meku da ga posjeti, on bi ustao i razastro svoj ogrtač po zemlji da ona sjedne na njega. Bio je to znak velikog poštovanja i zahvalnosti. Mnogo godina kasnije, pošto se Muhammed oženio sa Hatidžom, glad i oskudica su se pojavili u plemenu Benu Said. Halima je došla Muhammedu da traži pomoć. Zahvaljujući bogatstvu svoje žene, Muhammed je Halimi dao devu natovarenu raznim namirnicama. Takođe, mnogo kasnije, kada je grad Taif bio potučen i stanovništvo se predalo muslimanima, jedina od ratnih zarobljenica je bila Halimina kćerka, koja je bila udata u Taifu i tamo živjela. Muhammed, tada već u misiji Allahovog Poslanika, je prepoznao svoju polusestru, ukazao joj je čast i oslobodio je. Ona se vratila kući sa mnogo darova od Muhammeda. Neposredno poslije Muhammedovog povratka iz plemena Benu Said u Meku, Amina je krenula s njime i djevojkom Ummi Ejmen, koja joj je pomagala u kući, da posjeti Medinu, grad dvije stotine milja udaljen od Meke, gdje su se nalazile Aminine daidže. Kad su tamo stigli, Amina je pokazala Muhammedu kuću u kojoj mu se otac razbolio, kao i mjesto gdje je ukopan. Ispričala mu je koliko je mnogo voljela Abdulaha i kako ih je brzo smrt razdvojila. Jedina njena utjeha je bio njihov 42 -------------------------------------------------------------------------------- sin, Muhammed, koji će, govorila je, pomoći da rana za izgubljenim mužem što lakše zaraste. U tim pričama i obilascima ni jedno od njih nije ni slutilo da će za samo kratko vrijeme još jedna velika rana biti otvorena. Ovoga puta na Muhammedovom srcu. Poslije jednomjesečne posjete Medini, na povratku kući, negdje na polovini puta, Amina se iznenada razboljela i umrla. Tu je i sahranjena. Muhammedu je bilo tek šest godina. Široke, razrogačene dječije oči, glas zastao u grlu, užas na nevinom licu, bespomoćnost, strah, očaj. Siroče, potpuno siroče, bez oca i bez majke. Poslije Aminine smrti svu brigu o Muhammedu je preuzeo Abdul Mutalib. Djed je volio svoga unuka više od svoje rođene djece, pokazujući to pred svima. Tako je, naprimjer, svaki član Vijeća Meke imao u dvorištu 
Drugi najpoznatiji grad u Arabiji jeste Medina -------------------------------------------------------------------------------- Kjabe ćilim na kojem je sjedio. Kao znak poštovanja niko drugi ne bi sjeo na taj ćilim. Međutim, veoma često bi se dešavalo da Muhammed sjede na ćilim svoga djeda i kad bi amidže pokušale da ga pomaknu odatle, Abdul Mutalib bi govorio: "Ostavite ga tu. Ne uznemiravajte moga sina, Muhammeda." Ljubav djeda i unuka nije trajala dugo. Svega dvije godine Muhammed je bio u djedovom okrilju. Abdul Mutalib je imao osamdeset godina i jednoga dana, iznenada, ispustio je svoj zadnji dah. Na samrtnoj postelji pozvao je Muhammeda. Posljednjim snagama je pokušao da se igra sa unukom, kao što je to navikao da čini, ali bolovi su se pojačali i njegova ruka je klonula. Shvativši svoju nemoć starac je zaplakao. Suze su mu se slivale niz izborane obraze dok je grlio Muhammeda. U tom trenutku njegov sin Ebu Talib, vidjevši oca u takvom stanju, rekao je: "Ne plači, oče. Mi svi znamo da si ti hrabar čovjek, koji je strpljivo prolazio kroz sve životne tegobe. Čitav život si služio ljudima i svi su te zbog toga poštovali. Postigao si najveći položaj u Meki, a, svoje dužnosti si obavljao pošteno. Zašto sada plačeš? Svi mi, tvoji sinovi i kćeri, smo spremni da ispunimo sve tvoje želje." Starac je umirući odgovorio: "Griješiš, sine, ako misliš da se bojim smrti. Znam da svako ljudsko biće to mora okusiti prije ili poslije. Proživio sam dug život i proveo ga u službi bogova i humanosti. Smrt me ne brine. Plačem za Muhammedom. Šta će biti s njim kad ja odem?" "To nije razlog da plačeš, moj dragi oče", rekao je Ebu Talib, "svi ćemo se mi brinuti o njemu. Voljećemo ga kao da je jedno od naše djece. Sve ćemo učiniti da bude sretan. Branićemo ga od svake opasnosti mačevima I 44 -------------------------------------------------------------------------------- svojim dušama. Odmaraj se i vjeruj u ovo, ne uzbuđuj više svoje srce." "Poslije moje smrti on će zaista osjetiti šta znači biti siroče", posljednjom snagom govorio je Abdul Mutalib. "Odvedi ga svojoj kući i odgajaj ga sa svojom djecom. Moraš mu biti i otac i majka i djed, jer je on izgubio sve troje. Učini sve za Muhammeda, biću ti zahvalan iz dubine moga groba. Ovo je moja zadnja želja... " — sa ovim riječima starac se umirio. Sa voljenim Muhammedom pored sebe, duša Abdul Mutaliba je napustila njegovo tijelo. Hasan je primijetio suze na obrazima svoje kćerke i nježno je poljubio, znajući da je njoj bilo žao zbog smrti Muhammedovih najbližih. Potapšao ju je po ramenima i rekao: Ne brini Fatima, Muhammedov amidža će održati svoje obećanje. . 45 Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 08:56 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 19.Март.2008 во 22:37 |
|
MUHAMMED U BENU SAIDU
Halima se popela na konja sa djetetom u rukama, nestrpljiva da stignu druge žene iz svoga plemena, kako bi mogla nastaviti put do kuće zajedno sa njima. Najednom je primijetila da je njena, inače spora, životinja počela galopirati, postižući takve korake, kakve ona ne bijaše vidjela ni kod najboljih konja. Mora da je ovaj Abdullahov sin obdaren izuzetnim božanskim darom, mislila je u sebi, privijajući dijete još jače na svoje grudi. Kako bi drugačije ovaj nejaki konj iznenada postao tako snažan? Ovo je izvan mene, zaključila je. Približavajući se drugim ženama, vidjela je da su se sve one bile zaustavile dok im se ona približavala. Sumnjičavo trljajući svoje oči, kao da žele da se uvjere da to nije san, rekle su joj: "Ma, je li moguće da si to ti, Halima? Iz daljine smo te posmatrale i mislile da je to neki prerušeni princ! Ali sad kad vidimo tvoju odjeću i istog konja, ne možemo vjerovati svojim očima" Halima je odgovorila: "Da, vi me vidite, a ipak me ne vidite!" -------------------------------------------------------------------------------- "Draga" rekle su sa podrugljivošću u glasu, "hajde nam reci, šta se desilo, otkada smo se zadnji put vidjele?" "Pogledajte ovu jutarnju zvijezdu, najljepše dijete u čitavoj Arabiji! Znam da je ovaj izrađeni konj, zbog ovog djeteta, trčao kao da je odgajan u prinčevskim konj usnicama!" "Ha — Ha!" smijale su se njene saputnice, "mi znamo ovog dječaka. On je Aminino siroče!" "Da", rekla je Halima, "on je sin Abdulaha, unuk čuvara Kjabe. Ne budite tako ohole, sestre!" U tom trenutku njen konj je postao nemiran, kao da želi pokazati nesl*ganje sa ovakvim društvom, ili pak da nagovijesti potrebu odmora i Muhammedove njege. — "Kako je ime tom tvom milostivom djetetu, Halima?" ismijavale su je one. "Ime mu je Muhammed." "To je veoma čudno ime, zar ne Halima? Nikad ranije nismo čule za takvo ime." "Da, moram reći da je jedinstveno", Halima je ispravila svoje prijateljice, "a imam razloga da se radujem, zato što vjerujem da će on biti tako značajan, da će mnoge majke iz Arabije s ponosom po njemu davati imena svojim sinovima." Halima je pustila da konj pojuri kući i stigla je mnogo prije drugih. Blago je sišla s konja, pazeći da ne uznemiri dragocjeni dar koji joj je povjeren na čuvanje. Potom je zatražila toplu vodu, okupala dijete, dobro ga nahranila i stavila da spava. Čudno, pomislila je, da on na čitavom putu uopšte nije zaplakao, a sada već spava kao jagnje. Halima i njena porodica su mislili, da je Muhammed od Boga dat u njihovu kuću, i svako od njih je vodio veliku brigu o njemu. Bili su sigurni, da im je on donio 36 
Halimin,' inače spori, konj počeo je tako galopirati kao da je najednom dobio krila sreću. Na primjer, sve ovce i koze su pasle na istim pašnjacima, ali je izgledalo da se Halimina stoka vraća kući sa više mlijeka u vimenima, nego što je to bio slučaj kod drugih. Dani, sedmice i mjeseci su prolazili, a dobra klima i svjež zrak su pomogli da Muhammed brzo raste. On se takođe lahko privikao na okolinu, a i prohodao je prije nego što se to očekivalo. Na sveopšte iznenađenje, rano je naučio da govori i upotrebljava birane riječi. Njegovo izražavanje i njegovo ponašanje izgledalo je kao neko čudo. Tamo u Meki, Amina je ostala sama u kući svoga muža. Dani su joj sporo prolazili. Nestrpljivo je čekala vrijeme kada će Muhammed navršiti dvije godine i ponovo biti u njenim rukama. S vremena na vrijeme 37 -------------------------------------------------------------------------------- Aminu su obavještavali o njegovom rastu, ponašanju i govoru. Jedanput joj je Halima rekla: "Imam osjećaj da mi nismo ti koji ga vodimo, nego da je to nepoznata snaga, koju mi ne možemo niti umijemo objasniti." Prošle su dvije godine, ali Halima nije donosila dijete u Meku. Kao da nije željela da se odvoji od djeteta, koje donosi svo blagostanje njenoj kući. Mnogo puta je Amina pomišljala da pošalje po sina, ali je ipak oklijevala, strpljivo čekajući njegov povratak. I taj dan je došao: u dvorištu se pojavila Halima sa voljenim djetetom. Amina je istrčala u dvorište bez daha, zagrlila sina čvrsto uza se, dok su se suze obilato slivale niz njene obraze. Od uzbuđenja nije mogla ni da progovori. Konačno je savladala svoje osjećanje i počela milovati njegove rumene obraze, njegovu kovrdžavu kosu i ljubiti krupne tamne oči, ruke, noge, sve. "Što si narastao" oduševljeno je uzvikivala, "Bog te blagoslovio." Iznenada se trgla, jer je gotovo bila sasvim zaboravila da Halima tu stoji, i rekla: "Oprosti, Halima, uđimo u kuću. Djevojka će se pobrinuti o konju." U sobi je Amina još jednom zamolila Muhammeda da stane mirno, da hoda, da se okrene lijevo i desno. Zamolila ga je da joj pritrči i on je to učinio trčeći pravo u njeno naručje. Zagrlili su se, a ona je uzviknula: "Dušo moga srca, svjetlo mojih očiju!" I ponovo se izgubila u zanosu ljubavi. Bez sumnje je mislila o svom mužu i željela je da je i on takođe sada živ da vidi njihovo lijepo dijete. Stavila je Muhammeda između sebe i Halime, da sjedne, tako da može gledati u njega i u isto vrijeme razgovarati sa Halimom. Rekla je Halimi: "Hvala ti Halima. Održala si obećanje. On tako lijepo izgleda, pun je snage kao da nije samo dvije godine stariji." 38 -------------------------------------------------------------------------------- Kada je Halima vidjela da je Amina zadovoljna Mu-hammedovim zdravljem, počela je govoriti o klimi u Meki i velikim ljetnim vrućinama. Dodala je obazrivo da se veoma plašila da to neće odgovarati zdravlju djeteta, a naročito zbog toga što se, baš u to vrijeme, neka epidemija širila po gradu. "Amina", rekla je "bojim se da i Muhammed može lahko oboljeti od te bolesti koja se tako brzo širi, i mislim da bi trebala da mu dozvoliš, da ostane sa nama, dok još malo naraste i dok epidemija prođe." Amina je pogledala tužno u Halimu, kao da je željela da kaže: "Zar ti nije dovoljno što si mi oduzela dijete dvije godine. On je svjetlo moje duše, pa kako mogu da živim bez njega? I sad, tek što je došao, zar odmah da se ponovo rastanem s njim?" Ali, Amina nije rekla ni jednu riječ. Halima je bila ohrabrena Amininom šutnjom, te je nastavila nagovarati Aminu, da joj dozvoli da povede dječaka sa sobom. Ubjeđivala je Aminu da je to sve zbog Muhammedove sigurnosti i da je najbolje da on provede još malo vremena na svježem zraku i zdravoj klimi Benu Saida. Amina je pažljivo slušala Halimine riječi, stalno gledajući u svoga sina. Duboko u sebi je osjećala da neće moći ponovo podnijeti da je odvoje od njega. Srce joj je reklo "NE", ali joj je misao govorila: "Velika ljubav i odanost koju imaš za njega mora te privoljeti da ga pustiš da ide, jer je to za njegovo dobro. Moraš se žrtvovati, jer sve velike ljubavi traže i velika odricanja." Majčina ljubav za dijete učinila je da Amina posluša glas razuma i okrećući se Halimi, rekla je: "Veoma mi je teško da se odvojim od njega po drugi put, od svog jedinog sina. On je moj život i bez njega mi je 39 -------------------------------------------------------------------------------- prazno. Ipak, zbog epidemije koja se širi po Meki i mogućnosti da se i on razboli, moram zaboraviti na sebe i misliti samo na njega. Povedi ga sa sobom, za njegovo dobro. Neka ti je Bog na pomoći!" Amina nije više mogla kontrolisati svoja osjećanja i počela je plakati. Oklijevajući, prislonila je Muhammeda na grudi, poljubila ga i brišući suze rekla Halimi: "Prepuštam ga u tvoje ruke. Dobro si se do sada o njemu brinula i nadam se da će tako biti i ubuduće. Neka vas Bog čuva!" "Znam da je majci veoma teško da se odluči kad se bori između razuma i osjećanja", rekla je Halima i dodala: "Sada moram ići, jer želim da stignem kući prije mraka." Držeći ga rukama, Muhammedova pomajka se popela na konja, zadovoljna, što je ubijedila Aminu o potrebi Muhammedovog vraćanja na selo. Put joj se činio veoma dug, jer je željela da što prije stigne kući s Muhammedom, da obraduje svoje ukućane. Kad su stigli u Benu Said, sva njegova polubraća i polusestre su bili veoma sretni što ponovo vide svoga blagoslovljenog brata. Dočekali su ga raširenih ruku, kao što se dočekuje najdraži prijatelj. Vrijeme je brzo prolazilo i ponoć se sasvim približila. Fatima je bila pažljivi slušalac, zanesena pričanjem, nije osjećala čak ni tople suze koje su kvasile zarumijenjene obraze, suze koje su govorile, koliko je suosjećala sa svim onim što, je čula. Ne brini, rekao joj je otac, Halima će se veoma dobro brinuti o blagoslovljenom djetetu i on će se vratiti svojoj majci. Obrisi suze i hajde u krevet! Bog te čuvao! 40 Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 08:50 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 19.Март.2008 во 22:34 |
|
MUHAMMEDOVO DJETINJSTVO
Abdul Mutalib se, moja draga kćeri, toga ponedeljka probudio veoma rano. Izašao je iz kuće i otišao do dvorišta Kjabe gdje je bilo uobičajeno mjesto sastajanja vođa Meke. Tamo su oni razgovarali o svakodnevnim zbivanjima u gradu. To je bio i razlog da radosna vijest o Muhammedovom rođenju nije bila saopštena Abdul Mutalibu kod kuće. Zbog toga je djevojka, koja je trebala prenijeti tu vijest, požurila, što je brže mogla, do Kjabe i šapnula Abdul Mutalibu poruku. Njegovo lice je zasjalo od sreće. Odmah je skočio na noge i otišao do Aminine kuće. Bio je iznenađen kad je našao svoju snahu kako hoda sa bebom na rukama. Izgledalo je da ona nije ta koja je upravo rodila dijete. Nemoguće mi je, draga moja, da ti opišem kako je srećan i ponosan bio Abdul Mutalib, kada je ugledao novorođenče. Zamolio je Aminu da mu dadne da pridrži dijete i milujući ga nježno pomatrao je njegovo lice. Zatim se okrenuo Amini i rekao: "Čestitam ti, moja kćeri. Istina je da smo bili ispunjeni tugom kad nam je Bog uzeo Abdulaha, ali On nas je utješio Muhammedo- 31 -------------------------------------------------------------------------------- vim rođenjem. Pogledaj, kako liči na mog sina! Eh, da je Abdulah danas živ, kako bismo sada bili srećni. Zar nisu bebine oči i crte lica iste kao očeve? Reci mi sad, ima li ljepšeg djeteta? Da mu Bog da dug život, zajedno s tobom! Imam predosjećaj da će ovaj dječak biti znameniti čovjek i da ćemo se svi s njime ponositi". Amina je pogledala u vedro lice Abdul Mutaliba, nasmiješila se i smjerno mu rekla: "Neka ti Bog da dug život. Iako je Muhammed rođen kao siroče, sigurna sam da mu, uz tvoju brigu i poduku, neće nedostajati ljubav i nadzor, koje bi mu dao Abdulah." Od toga dana Abdul Mutalib je posjećivao Muhammeda i Aminu dva puta dnevno, ujutru i poslije podne. Sličnost Muhammeda sa Abdulahom postajala je iz dana u dan sve veća. U to vrijeme bijaše običaj u bogatijim kućama u Meki da tek rođenu djecu povjeravaju seoskim ženama na dojenje i čuvanje na svježem zraku. Tamo bi djeca takođe naučila da govore čisti arapski jezik, koji se na selu najbolje sačuvao. Međutim, dani su prolazili, a nijedna žena sa sela, koja bi mogla preuzeti brigu o Abdul Mutalibovom unuku, nije se pojavljivala na Amininim vratima. One su imale za to svoje razloge. Mislile su da neće biti dovoljno nagrađene za svoje usluge, pošto je Muhammed siroče. No, jednog dana u Meku je došla sa sela i žena, čije je ime bilo Halima, a koja je poticala iz plemena Benu Said. Bila je siromašna i blaga žena, plemenite duše. I baš zbog toga svog siromaštva, niko joj nije htio ponuditi svoju bebu, ma koliko da se ona oko toga trudila da pronađe dijete, koje bi dojila i uzgajala. Sve druge žene su bile dobile dijete, pa su veselo pričale i smijale 32 -------------------------------------------------------------------------------- se, spremajući se na povratak svojim kućama u selu. Halima se osjećala veoma nesrećna zbog svog neuspjeha. Desilo se da je Abdul Mutalib prolazio pored Halime i primijetio očaj na njenom licu. Vidio je takođe, da su sve druge žene s be*ama na krilima, samo je Halimino krilo bilo prazno. Prišao joj je i rekao: "Dođi sa mnom!" Halima je prepoznala Abdul Mutaliba. Bilo joj je jasno zašto ju je pozvao da mu se pridruži. Namjeravao je da joj dadne Muhammeda na čuvanje. U početku je mislila da ga odbije, ali se ipak predomislila shvativši da je bolje vratiti se na selo sa siročetom nego bez djeteta uopšte. Starac je primijetio njeno malo oklijevanje i rekao: "Istina je da Muhammed nema oca, ali mi je on drag kao i moji sinovi. Ne brini, bićeš nagrađena koliko i druge, ako ne i više. Samo ga dobro pazi"! Krenuli su zajedno prema Amininoj kući. Pošto je Halima bila predstavljena Amini, zamolili su je da malo uzme dijete u naručje kako bi vidjeli reakciju djeteta na nepoznatu osobu. U naručju Halime Muhammed se zadovoljno nasmijao. Primijetivši da Amina gleda s tugom na svoje dijete, Halima reče: "Ne brinite, draga moja, dobro ću ga njegovati. Paziću ga bolje od svoje djece pošto je on vaš jedinac. Kad je počela hraniti Muhammeda, Halima je primijetila pojačano nadolaženje mlijeka, pa je, iznenađena rekla: "Mnogo djece sam hranila prije njega ali nikad nisam imala ovako mnogo mlijeka. Ovo dijete kao da je blagoslovljeno. Čini mi se da će mi donijeti veliku sreću. Koliko dugo želite da ga zadržim? "Neka ostane sa vama", odgovorio je Abdul Mutalib, "dok njegovo tijelo ne okrupnja, njegove kosti ojačaju i dok prohoda. Biće na svježem zraku, tijelo će mu ojača- 33 -------------------------------------------------------------------------------- ti, a naučiće i izvorni jezik. Ali, molim te, nemoj zaboraviti da nas često posjećuješ. Vidiš koliko je njegova majka nestrpljiva i koliko će željeti da ga vidi." Kad se dječak našao u Haliminom naručju, majka i dedo su ga poljubili sa suzama u očima a zatim se pozdravili sa Halimom — sada već pomajkom. Iako je mislila da će se vratiti kući sama, desilo se da je Halima postala najsrećnija žena, jer je u svojim rukama nosila najsrećnije dijete koje je ikada rođeno, dijete koje će, kada odraste, promijeniti stranice istorije i biti posljednji Božiji pejgamber na zemlji. Sljedeće sedmice, draga Fatima, pričacu ti o njegovom životu među članovima plemena Benu Said, Bog im dao svako dobro. 34 Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 07:08 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 19.Март.2008 во 22:25 |
|
MUHAMMEDOVO ROĐENJE
Hadzera, žena Ibrahim Pejgambera i njihov sin Ismail su među prvim stanovnicima Meke koje poznajemo. U njihovo doba, u toj veoma suhoj, pustinjskoj oblasti, postojao je izvor iz kojeg je voda slobodno tekla. Ali kako je vrijeme prolazilo, ovaj čuveni izvor zvani Zem-Zem je prekriven pijeskom i za njega se nije znalo dugi niz godina. Abdul Mutalib je bio glava porodice Beni Hašim u plemenu k*rejš i njegova dužnost je bila da vodom snabdjeva posjetioce Meke koji su dolazili da obiđu Kjabu. Ova dužnost je bila veoma cijenjena ali je bila i veoma teška, jer je zemlja bila bezvodna i vode je bilo veoma malo. Zato je Abdul Mutalib, uz pomoć svoga sina Hardaa, dugo kopao i tražio izvor Zem Zem, ali sve je bilo uzalud. Izvora, o kome se toliko pričalo, nisu mogli naći. U tome traženju izvora niko iz njihovog plemena im nije pomagao, nego su, naprotiv, ismijavali Abdul Mutaliba, čineći mu traženje vode još težim i mučnijim. 27 -------------------------------------------------------------------------------- Jedne noći je Abdul Mutalib usnio da se vrelo Zem-Zem nalazi u zemlji, na prostoru na kojem su bila smještena dva idola Asaf i Nel. Starac nije gubio vrijeme u traženju mjesta, već je sa sinom Harisom pomjerio idole i nastavio traganje za izgubljenim vrelom. Kopajući dugo sa svojim sinom Abdul Mutalib je sve više slabio i bojao se da neće moći završiti ovaj veoma važan posao. Duboko u srcu Abdul Mutalib se molio Bogu. Dao je riječ da, ako mu Bog pomogne da nađe izvor Zem-Zema i obdari ga sa deset sinova, žrtvovaće jednog sina Kjabi kao znak zahvalnosti. Priča kaže da je, voljom Božijom, njegova želja uslišena, vrelo je pronađeno, a Abdul Mutalib je obdaren sa desetoro djece. Otkriće vrela donijelo je poštovanje i slavu Abdul Mutalibu. Kad su mu sinovi odrasli, on je znao da mora održati obećanje Bogu i žrtvovati jedinog od svojih sinova. Ali kojeg? Dugo se vremena Abdul Mutalib mučio i razmišljao, dok nije na kraju odlučio da ode u Kjabu sa svojim sinovima i, kao što je to bio običaj toga vremena, baci strelice za koje se vjerovalo da predskazuju sudbinu. Tri puta su bacane strelice i sva tri puta padale na Abdulaha, najmlađeg i najvoljenijeg sina. Teška srca i pun strepnje počeo je Abdul Mutalib vršiti pripreme za žrtvovanje svoga sina Abdulaha, isto kao što je to učinio poslanik Ibrahim prije 2500 godina sa svojim sinom Ismailom. Dječak Abdulah je bio primjerno dijete, lijepog ponašanja i ophođenja, tako da ga je volio gotovo svak u Meki. Zato su se svi veoma mnogo trudili da nagovore Abdul Mutaliba da promijeni svoju odluku. Nakon mnogo nagovaranja, starac se složio da se posavjetuje sa jednom 28 -------------------------------------------------------------------------------- od čuvarica hramova, te, sa mnoštvom svojih prijatelja, otišao do dobro poznate sveštenice Sie. Pošto je saslušala čitavu priču o obećanju Bogu, sveštenica je rekla: "Naš je običaj da platimo deset kamila kao nadoknadu za čovjeka koji je ubijen. Zato bi Abdul Mutalib morao staviti deset kamila na jednu a Abdulaha na drugu stranu i tada bacati strelice. Ukoliko bi strelice pale na Abdulahovu stranu, tada bi se moralo dodati još deset kamila i sve tako dok se Bog ne odobrovolji i ne odredi da strelice padnu na kamile". Abdul Mutalib je uradio kako mu je savjetovano. Devet puta strelice su padale na Abdulaha i tek deseti put strelice su pale na kamile. Tako je, žrtvujući stotinu kamila, Abdul Mutalib spasio život svoga sina i ispunio zavjet Bogu. Od toga dana u Arabiji je nastao običaj da u zamjenu za ljudsko biće treba dati stotinu kamila. Abdulahov otac je bio presrećan i da bi taj događaj postao prava svečanost učinio je sve da nađe časnu i lijepu nevjestu za svoga sina. Tako je sa dvadeset godina Abdulah oženio djevojku Aminu, kćerku Vehaba, iz plemena BenuZuhra iz Meke. Kao što je to bio običaj u to doba, Abdulah je boravio u kući svoga punca tri dana, a nakon toga su on i njegova supruga otišli svojoj kući. Mladi par je živio srećno kratko vrijeme, jer je Abdulah morao krenuti na put u Siriju. U to vrijeme Amina je očekivala rođenje djeteta. Vraćajući se sa putovanja, Abdulah se, sa nekim svojim prijateljima, zaustavio u Medini, gdje se iznenada razbolio. Vijesti o Abdulahovoj bolesti ubrzo su došle do njegovog oca. Abdul Mutalib je odmah poslao svoga najstarijeg sina Harisa da dovede Abdulaha kući. Umjesto toga, Haris se, vratio sa tužnom viješću o Abdulahovoj smrti. Još nerođeni sin je već bio siroče. 29 -------------------------------------------------------------------------------- Trudeći se da utješi Aminu, Abdul Mutalib je rekao: "O kćeri moja, Bog je milostiv i darežljiv. On ponovo može da nas obraduje i utješi darom — mladim Abdulahom". Uistinu, Bog je ukazao radost ovoj familiji a i milost čitavom svijetu, kao što ćemo to vidjeti kroz ovu veličanstvenu priču. Prije rođenja ovog božanskog dara Amina je usnila san u kojem joj je jedan melek rekao da će roditi sina kome će dati ime MUHAMMED što znači HVALJENI. Čudno je da u čitavoj Arabiji niko nije nosio prije to ime. Danas, u raznim oblicima, kao što su Muhammed, Ahmed i Mahmud, to je najpopularnije ime muslimanskih dječaka. Tako se desilo da je u zoru, u ponedjeljak, 20. aprila 571. godine Amina rodila Muhammeda. Fatimine oči su bile pune suza slušajući tužnu priču o djetetu koje je rođeno kao siroče. Hasan joj je rekao: Idi sad i spavaj, dušo, vrijeme je za spavanje i ne brini se ni najmanje o Muhammedu, jer se Bog brine za njega. Sljedeće sedmice mi ćemo nastaviti priču. Poljubio je Faitimu, moleći Allaha da joj podari miran san. 30 Продолжува: Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 07:01 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 19.Март.2008 во 22:23 |
|
ARAPI
U stara vremena, moja draga kćeri, većina Arapa su bili Beduini. Beduini su nomadi, a to znači da oni ne žive u kućama kao mi, nego u šatorima. Oni su dosta siromašni, većina ih ima po nekoliko koza i ovaca i zato moraju tražiti mjesto gdje ima dovoljno trave i vode za njihove životinje. Pored Arapa beduina, bilo je i ljudi koji su živjeli u gradovima i selima, baveći se trgovinom ili zemljoradnjom. Mnogi trgovci su dolazili iz grada Meke. Imali su razvijenu trgovinu po čitavom Istoku, vodeći svoje karavane čak do Sirije, Egipta, Abesinije, Perzije, Indije i Vizantije i trgujući sa vrlo raznovrsnom robom. Drevna Arabija nije imala centralnu vladu bilo koje vrste. Nije postojao niti kralj, niti neka druga grupa vladajućih ljudi. Arapi su živjeli u plemenima i svako je pleme imalo svoga poglavara koji je bio u službi svoga plemena i u ratu i u miru. Članovi istog plemena su živjeli kao jedno bratstvo. Brinuli su se i pomagali jedni druge koliko god su mogli. Međutim, veze među pojedinim plemenima su 
Većina Arapa se klanjala idolima koji su predstavljali njihove bogove bile neprijateljske, pa su borbe, prepada i pljačke bile svakodnevna stvar. Krađa od drugog plemena smatrana je herojskim djelom, o čemu su i pjesnici napisali mnogobrojne stihove. S druge sirane, svaki izdajnik plemena je gotovo uvijek kažnjavan smrću. Osveta je bila sveti zakon za Arape. Ako je član jednog plemena bio ubijen od nekoga iz drugog plemena, svi prijatelji ubijenog pokušavali su da osvete njegovu smrt. Obzirom na strogo plemensko pravilo koje je važilo kao zakon, svaki član plemena je morao biti sasvim po- 23 -------------------------------------------------------------------------------- slušan svome poglavici. Ako bi neko otkazao poslušnost svome vođi bio je oštro kažnjavan kao primjer drugima. Pjesnici su) igrali važnu ulogu u životu Arapa. Njihove melodične pjesme hvalile su one koji su pobjeđivali, a ismijavale one koji su bili pobijeđeni. Često bi to ismijavanje bilo uzrok nekog novog rata među plemenima. Kao što su Arapi bili podijeljeni u razna plemena, tako su bili podijeljeni religijom. Neki su bili hrišćani, drugi Jevreji, ali većina ih je pripadala idolopoklonicima, "paganima". Pagani su s^! klanjali Suncu, Mjesecu i zvijezdama, a najveći broj njih je imao svoje idole kojima su se klanjali i koje su pravili od kamenja, drveta, zemlje ili nekog/ drugog materijala. Kjaba koju je sagradio pejgamber Ibrahim i njegov sin Ismail kao mjesto gdje se klanja "Jednom Bogu" je bila postala glavni hram za idole pagana. U Kjabi se nalazilo preko 360 idola i gotovo svaka porodica je imala svog idola, svog vlastitog boga. U određenim mjesecima ljudi iz svih dijelova Arabije su dolazili da posjete ove idole, uživajući u žrtvovanju i zabavama koje su trajale sedmicama. Pjesnici su pjevali svoje pjesme a govornici čitali svoje visoko literarne govore. Najbolji govori i pjesme su ispisivani zlatnim slovima na pergamentu i vješani na vrata Kjabe do sljedeće godine. Mnogi od njih su učeni napamet i ponavljani u povratku kućama. Ove svečanosti su takođe bile važan izvor prihoda za mekan-ske trgovce. Članovi plemena k*rejš, koji su bili glavni gradski trgovci, prodavali su svoju robu po veoma visokim^ cijenama. Kao što sam ti rekao, većina Arapa se klanjala idolima, koji su predstavljali njihove bogove. Oni su ih mogli gledati i doticati vjerujući da im oni mogu pomoći. Ustvari, oni nisu bili posebno religiozni, jer je za njih 24 -------------------------------------------------------------------------------- bilo najvažnije da dođu do novca. Ta strast za novcem je bila naročito izražena kod ljudi koji su živjeli u gradu i koji su ga trošili na vlastita iživljavanja. Vino se pilo po ulicama kao voda. Ljudi nisu imali sažaljenja. Neprijatelje su mučili bez milosti a ponekad na lomači spaljivali. Prema ženama su bili bezobzirni. Kada bi se rodilo žensko dijete, bili su veoma žalosni, a bilo je slučajeva zakopavanja žive ženske djece. Ženili su se sa mnogo žena i žene smatrali imovinom muža. Sinovi su nasljeđivali žene svoga oca zajedno sa ostalom; imovinom. Na drugoj strani, bilo je primjera plemenitosti, naročito prema gostima. Stranci su bili veoma lijepo primljeni i činjeno je sve da se osjećaju kao kod svoje kuće. Iznosili bi pred njih najbolja jela i pića i pružali im za- 25 
štitu od neprijatelja, ako je to bilo potrebno. Bili su i ostali veoma gostoljubiv narod. U takvoj sredini rođen je naš Pejgamber, neka je mir i milost Allahova s njim. Sljedeće sedmice ću ti ispričati o njegovim roditeljima i njegovom rođenju, ako to bude Božija volja. 26 Изменето од efendija - 19.Март.2008 во 22:30 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 19.Март.2008 во 22:20 |
|
ARABIJA
Muhammed je, moje drago dijete, rođen u Arabiji. Ali, prije nego ti počnem pričati o njegovom životu, mislim da ovu noć moram posvetiti da te upoznam sa zemljom Arabijom. Sljedeće sedmice pričaću ti o Arapima, pa ćeš ti tako moći bolje da razumiješ i cijeniš našeg Pejgambera. Ako pogledaš geografsku kartu, vidjećeš poluostrvo na Srednjem istoku. To poluostrvo koje je smješteno u Maloj Aziji, a povezano sa Afrikom, zove se Arabija. Arabija je okružena Crvenim morem, Arapskim morem i Indijskim okeanom. Arabija je veliko poluostrvo. Ta zemlja nema mnogo rijeka, ali zato ima pustinja, koje su pune pijeska, kamenja i golih brda. Ipak, neki dijelovi Arabije su veoma plodni. Na mjestima gdje ima dovoljno vode i gdje je klima dobra, uzgajaju se datule, grožđe, pšenica i kuk*ruz. Kahva se gaji u najjužnijoj oblasti Arabije, zvanoj Jemen, i često se kaže da je kahva iz Jemena najbolja na svijetu. Najveća oblast poluostrva je kraljevina. Ona se zove Saudijska Arabija. Čuvena je po mnogobrojnim izvorima nafte. Nafta čini da se Arabija 17 
stalno razvija i da će jednog dana možda postati jedna od najrazvijenijih zemalja Azije. U Saudijskoj Arabiji postoji oblast zvana HIDŽAZ. Hidžaz ima dva velika grada koji su čuveni u cijelom svijetu. Jedan od ovih gradova je Meka, sveti grad za sve muslimane, u kome je rođen i Muhammed alejhisselam. Za vrijeme namaza svaki musliman okreće svoje lice prema Meki, odnosno prema Kjabi, zdanju koje je sagradio Ibrahim Pejgamber sa svojim sinom Ismailom, a koje se nalazi u centru Meke. Oni muslimani, kojima materijalne prilike dozvoljavaju, dolaze sa svih strana svijeta da posjete Kjabu i druga mjesta u Meki, izvršavajući na taj način vjersku obavezu zvanu Hadž. Takve osobe nazivamo hadžijama. Drugi najveći i sveti grad u Hidžazu je Medina. Muhammed alejhisselam je, pod pritiskom nevjernika, 19 -------------------------------------------------------------------------------- napustio svoje rodno mjesto i živio u Medini više od deset godina. U ovom drevnom gradu Pejgamber je umro i tu je i ukopan. Svaki musliman koji obavlja hodočašće u Meku, također posjećuje i grob Muhammeda alejhisselama i njegovu džamiju u Medini. Arabija je naročito poznata po svojim kamilama i konjima. Pošto se pustinje protežu u velikim prostranstvima, kamile su postale najpogodnije sredstvo za putovanje kroz vreli pijesak. Zahvaljujući svojim širokim kopitima one se, vrlo lahko kreću po pijesku a također mogu za duže vrijeme sačuvati velike količine vode u svome organizmu. Pored toga što se koriste za prevoz tereta i putnika, meso kamila služi za jelo a koža za pravljenje odjeće vdisokog kvaliteta. Naporedo sa korisnom kamilom stoji romantični arapski konj, poznat i cijenjen u cijelom svijetu. Iako malog rasta, arapski konji su čuveni po svojoj brzini, koja je 20 
razvijana kroz vijekove trčanja po pustinjskom pijesku To je razlog što se većina trkaćih konja u savremenom svijetu izabira od arapskih grla, koja su veoma skupocjena. Arapi vode veliku brigu o uzgoju konja i zato žele da znaju svaki, pa i najmanji, detalj o njemu. Vlasnik konja je uvijek u stanju da ispriča istoriju roditelja konja kao i daljih predaka roditelja. Ranije su konji igrali vrlo važnu ulogu u bitkama koje su vođene sa ručnim oružjem. No, o tome ću ti više pričati kasnije. Za večeras je dosta, Fatima, rekao je Hasan svojoj kćerki. Vrijeme je za spavanje. Sljedećeg petka ću ti pričati o Arapima i njihovim običajima. Sada idi na spavanje i neka te Allah blagoslovi. Fatima nas je napustila i otišla u svoju sobu. Pogledao sam na sahat. Ponoć je bila blizu. 
Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 06:55 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 19.Март.2008 во 22:16 |
|
Fatima je bila jedina kćerka Hasana i Nadire. Nadira je bila završila srednju Školu za djevojke u Skutari, Albanija. Kasnije je postala njegovateljica. Radila je u najvećoj bolnici u Tirani, glavnom gradu Albanije. Hasan je bio završio Opštu medresu u Tirani. Ova Medresa je bila jedina muslimanska vjerska škola u Albaniji. Po završetku Medrese, Hasan je bio vjeroučitelj u jednoj od osnovnih škola u Tirani.
Na sreću, ili nesreću, shvatite kako želite, Hasan se razbolio. Bio je smješten u najveću bolnicu u Tirani. Bila je to ista bolnica gdje je radila Nadira. Nadirina dužnost je bila da njeguje nekoliko pacijenata. Među njima bio je i Hasan. Tako ga je Nadira viđala nekoliko puta dnevno: mjerila mu je temperaturu i davala lijekove koje mu je Ijekar odredio. U početku, Hasanovo srce je bilo puno poštovanja i (simpatije prema sestri Nadiri. Ona mu je pružala najbolju njegu, a njen široki, topli osmijeh ublažavao njegovu bol. Vremenom, njegovo poštovanje i simpatija su prerasli u duboku ljubav. Na ovu ljubav ni Nadira nije ostala ravnodušna. Tako, pošto je Hasan ozdravio i bio * (Ova Uvodna riječ podrazumijeva vrijeme prije drugog svjetskog rata. Danas je svaka vjerska aktivnost u Albaniji strogo zabranjena. (Prim. prev.) 13 -------------------------------------------------------------------------------- otpušten iz bolnice, nije prošlo dugo vremena, a ova ljubav je krunisana brakom. Hasan je bio moj prijatelj, drug iz razreda Opšte medrese. Zato sam bio i pozvan na vjenčanje, kada sam upoznao i njegovu suprugu Nadiru. Nekoliko dana poslije napustio sam Tiranu, a sa Hasanom ostao u vezi preko pisama. Poslije godine dana bračne sreće, Hasanu i Nadiri se rodila kćerka, kojoj su dali ime Fatima, u znak poštovanja prema kćerci našeg Pejgambera. Trinaest godina je prošlo a da se nisam uspio vidjeti sa Hasanom. A onda, jedne hladne zimske noći, obreo sam se u Tirani i odlučio da posjetim svog starog prijatelja. Kada me je ugledao, njegovo veselje je bilo neopisivo. Zagrlili smo se kao rođena braća. Sjeli smo blizu peći i počeli jedan drugome pričati događaje i druge stvari koje su nam se desile u proteklih trinaest godina, a o kojima u pismima nismo stigli progovoriti, ili smo govorili samo ukratko... Kucanje na vratima prekinulo je naš razgovor. Vrata su se otvorila i u sobu je ušla Nadira sa kćerkom Fatimom. Iako je navršila tek dvanaest godina, Fatima je izgledala kao prava djevojka. Bila je prilično visoka. Njene oči su bile krupne i crne kao masline. Ten joj je bio bijel poput snijega, a kosa boje Iješnika. Dok je govorila usne su joj poprimale blaženi osmijeh. Pozdravila me je, sjela kod svog oca i rekla: — Oče, kad smo se majka i ja vraćale sa pijace, vidjela sam da su minareti "Ethem bej" i "E Vjeter" džamije ukrašeni sjajnim, raskošnim svjetlima. Nikad ih prije nisam vidjela tako osvijetljene. Za kakvu priliku su one tako blistave? 14 -------------------------------------------------------------------------------- — Draga moja, odgovorio joj je otac, sutra je rođendan našeg Pejgambera, Muhammeda, neka je mir i milost Allahova s njim, i čuo sam da su ove godine naše vjerske zajednice odlučile da ga veličanstveno proslave. To je razlog da su džamije ukrašene svjetlima. Sutra uveče ići ćemo u džamiju, da čujemo Mevlud, koji će se učiti u većini džamija i muslimanskih kuća u cijelom svijetu. — Sta je Mevlud? — upitala je Fatima. — Riječ Mevlud je arapska i znači "rođenje", odgovorio joj je otac. Mi u Albaniji i drugim nearapsknm muslimanskim zemljama upotrebljavamo ovu riječ za rođenje časnog Pejgambera Muhammeda alejhisselama. Kad kažemo da se Mevlud uči, mislimo na to da se život Pejgambera izlaže u stihovima. On se uči svake godine i obično na jeziku koji se govori u toj zemlji. — Oče, hoćeš li mi reći nešto više o životu časnog Pejgambera, čiji je rođendan sutra; jer ono što ja znam je tako malo, zamolila je Fatima. — Kao što vidiš Fatima, večeras imamo gosta, moga dobrog prijatelja, pa bih želio da popričam s njim o našim starim vremenima. Obećavam da ću ti, počev od sljedećeg petka, malo pomalo, ispričati život našeg Pejgambera Muhammeda, neka je mir i milost Allahova s njim. Fatima se tada digla, pozdravila nas i otišla u svoju sobu. Hasan i ja smo ostali do kasno u noć. Prisjećali smo se divnih dana mladosti koje smo proveli zajedno u školi. Na rastanku, pozdravljajući se sa Hasanom, upitao sam ga da li bih mogao prisustvovati pripovijedanju o životu Muhammeda alejhisselama koje je on obećao svojoj kćerci. Naravno ukoliko mi posao bude dozvoljavao. Hasan se nasmiješio u znak odobravanja. 15 -------------------------------------------------------------------------------- I tako se desilo, da sam išao u Hasanovu kuću svakog petka, dok on nije završio svoju priču. Na stranicama koje slijede sakupljena je istorija koju je Hasan ispričao Fatimi. Napisao sam je upravo onako kako, sam je čuo. Zapisao sam je ovdje za vas, dragi prijatelji, jer se nadam da ćete biti zadovoljni s njom, kao što je to i Fatima bila. Molimo se Uzvišenom Allahu, da nas vodi pravim putem, putem kojim je išao naš voljeni Pejgamber Muhammed ,neka je mir i milost Allahova s njim. Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 06:52 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 19.Март.2008 во 22:15 |
|
UVOD
-------------------------------------------------------------------------------- Potrebna je velika vještina i talenat, da se privuče i zadrži pažnja omladine u svakom vremenskom periodu, tim prije što je pažnja sklona promjenama i prelascima s jednog predmeta na drugi; njihova imaginacija je slobodna i ne može se lahko kontrolisati. To je osobito od primarne važnosti za one, koji su zaduženi da sa svojim obrazovanjem i umijećem probude i zadrže ovu pažnju. Ovo je težak i brižljiv zadatak, naročito kad predmet o kome se piše raspolaže sa nekim apstraktnim idejama kao što su filozofija života i moralna pravila vladanja i ponašanja. Takvi se sadržaji, ako hoće da imaju bilo kakve korisne posljedice, moraju učiti u najranijem periodu života, prije nego što su neki moralni ili društveni običaji usađeni. Život Muhammeda alejhisselama bez sumnje je veoma važan za svakog muslimana, ideal i model kome svaki pojedinac mora težiti. Njegov karakter je bio plemenit, njegovo ponašanje savršeno " ... izvanrednog morala i dobrote karatkera." On je bio, kao što je to Carlajl rekao, "heroj heroja." Prošao je kroz siromašni život koji običan čovjek ne može podnijeti, i postao glava države. Imao je samo jednog slugu, iako mu nikad nije dopustio da sam radi. Kad god je mogao, Pejgamber je uvijek bio spreman da mu pomogne. Njegovo srce je bilo puno milosti, čak i prema najvećim protivnicima. Za vrijeme jednog od najtežih perioda svoga života, kad su on i njegovi sljedbenici bili žestoko progonjeni, zamoljen je da se pomoli Bogu za uništenje neprijatelja koji su ih progonili. On se sageo i rekao "O moj Bože, povedi moj narod pravim putem, jer oni ne znaju!" Bio je pun hrabrosti i odlučnosti i nikad se nije bojao napada mekanskih bezbožnika. Nikad ga niste mogli vidjeti ljutog, sve dok nisu bile prekršene neke Božije naredbe ili zabrane. Sebi nikad nije pripisao nikakvo božansko obilježje, nego je uvijek naglašavao da on nije ništa drugo nego smrtan čovjek. Ipak je ovaj smrtni čovjek, sa Allahovom porukom i pomoći, uspio da sasvim promijeni način života ljudi Arabijskog poluostrva. Iz haosa i nereda, oni su se promijenili u sređeno društvo, sa zakonom i moralnim principima; od apsolutnog individualizma i izolacije, do čvrstog i homogenog društva; od krajnjeg egoizma, do samoodricanja i žrtvovanja; ne zbog uzaludnog prestiža, svjetske časti i reputacije, nego u ime Boga a za humanost čovjeka. Ovim plemenitim ciljevima treba podučavati muslimansku djecu, naročito u dobu kada njihovo pamćenje ovakve i slične sadržaje lahko prima i prihvata. Međutim, pitanje je šta učiniti da mentalitet najmlađih razumije i usvoji sve ovo što im se predočava? I kako naći literarni stil i mogućnost kazivanja dovoljno dobru za tako uzvišene sadržaje, a istovremeno ostati na nivou dječijeg poimanja i shvatanja. Pisac knjige, koja je pred vama, imam Vehbi Ismail je vrlo uspješno odgovorio na ove zahtjeve, za što mu je nesumnjivo od velike pomoći bilo njegovo obrazovanje na univerzitetu Al-Azhar u Kairu, kao i njegov neosporni spisateljski talenat. Forma knjige — priča — iako namijenjena djeci, zadržala je svu ljepotu i uzvišenost koju tema posjeduje, sa sasvim autentičnim sadržajem, nepoznatim svakom muslimanu ovdje (u SAD, prim. prev.) Siguran sam da će ova knjiga, naročito potrebna čovjeku "zapadne hemisfere," zadovoljiti i neke od potreba muslimana u Americi i Kanadi. Ja joj u tome želim potpun uspjeh. Dr Mahmud F. Huballah, direktor Islamskog centra, Vašington, D. C. -------------------------------------------------------------------------------- -------------------------------------------------------------------------------- Mojoj dragoj djeci Fatimi, Ahmedu i Aliju, i svoj muslimanskoj djeci koja će — uz Allahovu pomoć — čuvati budućnost Islama na ovoj hemisferi, s ljubavlju posvećujem ovu knjigu. -------------------------------------------------------------------------------- -------------------------------------------------------------------------------- PRISTUP — AL-FATIHA 
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo, Milostivog, Samilosnog, Vladara Dana sudnjeg, Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo! Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si milost svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali! Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 06:48 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
Внеси реплика
|
страница <1 24252627> |
Tweet
|
| Скок до | Овластувања Вие не може да внесувате нови теми на форумот Вие не може да одговарате на теми на форумот Вие не може да ги бришете вашите пораки од форумот Вие не може да ги менувате вашите пораки од форумот Вие не може да креирате анкета на форумот Вие не може да гласате на форумот |
Опции за темата