ЗБУНЕТОВА ТЕМА

Kaze ona meni: „opisi mi sta osjecas“? Opiši mi, zvuci stvarno lako. Hvatam se vec par dana kako zurim u zid...nesto kao gledam, nesto kao kontam. Sav se nešto glupavo, apsolutno zbunjeno osmjehujem. Uzvracena ljubav je čudo... Kazem joj da me uštine, stišćem je čvršće uza se, sve dok ne čujem kako kaže da ne moze da diše... Ma ne, nije to namjerno, samo zelim da je osjetim, da osjetim da je traženi dio moje do sad nepotpune duše tu. Kako znam?! Kako se usuđujem!? Ne znam, ne želim da znam. Činim...i uživam. Utapam se u njoj, pratim je posvuda, kao da ce ce poput lagane izmaglice sreće nestati, kao da ce se rasplinuti. „Hej, tu sam“, govori mi, „poljubi me“. Sati postaju minute a minute sati. U stvari ne znam sada ni sta pisem, ovo sada samo srce govori, bez filtriranja, bez razmisljanja, samo taj neki dio mene koji zeli da je ima sto blize, da je diše, da joj mrsi kose, da joj ljubi oci... „Da li me volis“, pita me. Uhhhh... Ma ...DA, ali kako god da ti to kazem neces vidjeti koliko... Dopusti da ti to pokazem...i pokazujem i pokazujem. Tek onda...mozda...shvatis... Gubim se polako... Evo...pisem a mislim da neces vidjeti, neces vidjeti koja bujica se krije iza ovih mravi koje posl*gati pokusavam. Prijateljica kaze da se na papiru takve stvari uvijek cine suhim i nedovoljnim, ali ...Ona ce razumjeti o cemu se radi...ona ce spoznati silinu koja pokusava da probije uske okvire ovih malih rijeci koje joj upucujem. Tako je lijepo imati te u srcu, tako je lijepo sanjati te... Pozuri samo, vrati se iz tuđine, vrati se iz snova u javu... Nastavimo graditi nasu malu tvrđavu sreće.