|
|
МУХАММЕД А.С. |
Внеси реплика 
|
страница <1234 27> |
| Автор | |
Templarius 
Сениор 
Регистриран: 12.Февруари.2008 Локација: Macedonia Статус: Офлајн Поени: 2754 |
 Опции за коментарот
 Благодарам(0)
 Цитирај Одговор
 Испратена: 20.Март.2008 во 00:21 |
|
Prodolzuva koga ??? Sekoja cest ubavo e ovaa da se cita...
|
|
|
Give me your secrets
Bring me a sign Give me a reason To walk the fire See another dawn Through our son's eyes You give me a reason To walk the fire. |
|
 |
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 20.Март.2008 во 04:56 |
|
MUHAMMED POSTAJE POSLANIK
Pošto je otišao da živi u kuću svoje žene, Muhammed je razmišljao kako da pomogne svome amidži Ebu Talibu koji je njega odgojio i brinuo se o njemu kao o svom rođenom djetetu. Zato je, u znak velike zahvalnosti, Muhammed uzeo najmlađeg Ebu Talibovog sina, Aliju. Oboje, Hatidža i Muhammed, su ga voljeli kao svoje dijete. Kao što sam ti ranije pričao, Hatidža je bila bogata i nakon ženidbe Muhammedu nije bilo potrebno da mnogo radi kako bi zarađivao za život. Zato je imao više vremena za razmišljanje. Cesto bi odlazio do Kjabe i u njenoj blizini, odmarajući se, mislio kako je taj hram kojega je sagradio Ibrahim bio namijenjen da bude centar obožavanja Jednog Boga. Nerijetko bi ga obuzimalo neraspoloženje dok bi gledao Kjabu sa preko 360 kamenih, glinenih i drvenih idola poredanih unutar njenih strana. Svaki idol je imao oči i uši koje je napravila ljudska ruka, ali nijedan nije mogao ni vidjeti ni čuti. Svi su imali noge i ruke kojima se nisu mogli pomaknuti niti šta dodirnuti. Kad bi Muhammed ponekad upitao 63 -------------------------------------------------------------------------------- svoje saplemenike šta im predstavljaju te kamene i druge figure, dobijao je uvijek; isti odgovor: "Ovo su naši bogovi." Slušajući njihove odgovore, Muhammed bi sebi govorio: "Oni griješe, oni lažu sami sebe. Te nepokretne statue, ti izvajani oblici koji su izgledali tako sumorno i teško, zar da se njima ljudi klanjaju, obraćaju, traže pomoć. Zašto to ljudi rade? Zašto? Zašto im prinose žrtve? Da li je u pitanju samo neznanje, ljudska zaslijepljenost? Ili nešto drugo? Iz dubine svoje duše, Muhammed se molio da se njegovi ljudi probude, da izađu iz svoje učmalosti, svoga primitivizma, neznanja. Da shvate i vjeruju da ONAJ koji je stvorio sva ljudska bića, životinje, drveće, nebo i zemlju, Sunce i Mjesec i sve sto oči vide i sve što ne mogu da vide, mora biti savršeniji u svakom pogledu nego sva Njegova stvorenja. . No, nisu to bile jedine brige koje su mučile Muhammeda. Obuzimala ga je tuga gledajući sva ta besmislena i naopaka djela koja ljudi oko njega rade. Gdje god bi se okrenuo vidio bi sve ono od čega bi mu se koža ježila a krv udarala u lice: njihovo budalasto ponašanje od uzimanja vina, krađa i prekrađa imovine od siročadi i udovica, posuđivanje novca sa veoma visokim kamatama, kockanje i mnoštvo drugih naopačina. Sve su to radili bez imalo osjećaja krivnje, jer su njihove duše bile mrtve kao i njihovi bogovi. Morala nije bilo a nemoral je zauzimao najviše mjesta u njihovom životu. Zbog svega toga, Muhammed je bio izolovan, usamljen. Nije se mogao družiti sa ovakvim ljudima, nije mogao prihvatiti takav način života. Posjećivao bi Kjabu i vraćao se kući, moleći se Jednom Bogu za kojeg je, u dubini svoga bića, vjerovao da postoji, da mora postojati, 64 -------------------------------------------------------------------------------- nadajući se da će njegovim ljudima On pokazati put ka istini i pravdi. Pored odlaska do Kjabe, a želeći da je što dalje od takvog života i takvih ljudi, Muhammed bi išao na brdo koje se nalazilo nedaleko od Meke i u pećini zvanoj Hira provodio časove usamljenosti, razmišljanja, brige za svoj narod. Jedinu bi utjehu nalazio misleći o Bogu, Stvoritelju svih svjetova, nadajući se u Njegovu pomoć, u Njegov blagoslov. U tihim večerima gledao je nebesa iznad Meke ukrašena zvijezdama, tako bliskim, kao da se rukama mogu dohvatiti. Uživao je u njihovoj svjetlosti, u tome sijanju koje kao da nešto govori, na nešto ukazuje. Preko dana, dok bi ga toplota sunca milovala, shvatao je njeno značenje za živiot, za rast i razvoj. Gledao je sve, upijao u sebe taj čudesni govor prirode, i divio se Tvorcu, Jednom, Najvećem. Duboko utonuo u misli, on bi tamo provodio dane, noći, čitave sedmice. Dešavalo mu se ponekad da ostane i po mjesec dana. Jednoga dana, za vrijeme mjeseca Ramazana, kad je Muhammed već bio zašao u četrdesetu godinu svoga života, desilo mu se, da boraveći u pećini Hira, kao i toliko puta do tada, čvrsto zaspi. Iz sna ga je probudio glas, svjetlost, tutanj. Sve je bilo bljesak, sjaj, drhtaj, pravo čudo. Nije se mogao, niti umio snaći, samo je čuo riječi, zapovijed: "Čitaj!" Prestrašen, iznenađen, jedva da je uspio reći: "Ja ne znam da čitam!" Glas je ponovio naredbu, ali Muhammedov odgovor je bio isti. To je jedino bilo što je, u tome trenutku, znao reći. 66 -------------------------------------------------------------------------------- Kad je naredba ponovljena i treći put, Muhammed je osjetio stisak, tresak, kao da su ga nečije jake ruke ščepale i čuo glas: "Čitaj!" "Sta da čitam?" "čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara; stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka, poučava onome što ne zna." Muhammed je ponavljao ove riječi i odmah ih pamtio. One su se urezivale u njegovu misao, u njegovo srce. Tada je ponovo čuo glas koji mu je rekao: "Ja sam Džebrail, melek koji donosi poruke od Boga Njegovim poslanicima. Ti si poslanik Božiji koji će voditi ljudski rod na pravi put,, put istine!" Poslije svega, Muhamimed je osjetio strah. Teški strah koji mu je ovladao cijelim bićem. Zar on u takvoj misiji! Počeo je drhtati kao u groznici. Jedva da je dotrčao do kuće. Prekoračivši prag, samo je uspio pro-mucati svojoj ženi: "Pokrij me, pokrij me!" Hatidža je bila zaprepašćena takvim stanjem svoga muža. Htjela ga je upitati šta se desilo, ali je shvatila da bi pitala uzaludno. Pokrila ga je pažljivo i nježno sjela blizu njegovog kreveta, da bi mu mogla dohvatiti sve što bi mu trebalo. Draga moja kćeri, ti možeš vidjeti da su prve riječi koje je naš Poslanik primio bile: "Čitaj, uči!" Pa, Fatima, pokušaj koliko god možeš da naučiš i upoznaš nauku. Znanjem i učenjem lakše ćeš upoznati istinu i moći ćeš najbolje služiti svojoj vjeri, svojoj familiji i svim čestitim ljudima. Želim da budeš marljiva u školi. Učinićeš da budem ponosan s tobom. 67 -------------------------------------------------------------------------------- Sljedeće sedmice ću, ti pričati kako je Hatidža primila vijest da je njezin muž izabran da kao Poslanik Allahov bude vodič čovječanstva istini i spasu. 68 Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 09:20 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 20.Март.2008 во 05:34 |
|
PRVI VJERNICI
Nije prošlo dugo vremena od toga događaja koji je tako snažno djelovao na Muhammeda, neka je mir i milost Allahova s njim. Muhammed alejhisselam se ubrzo oporavio i ispričao svojoj ženi šta mu se desilo u pećini, o susretu s melekom Džebrailom i svemu onome što je slijedilo nakon toga. Pričao joj je dugo o svojoj strepnji i strahu pred tim ogromnim zadatkom što mu ga je Allah podario, o bojazni da neće ispuniti sve one zadatke koji se od njega očekuju. Hatidža, budući zrela i pametna žena, hrabrila je svoga muža, govoreći da će mu Bog biti pomagač, te da je on svojim dosadašnjim životom dokazao kako može ispuniti jedinu takvu misiju. Na nagovor Hatidžin, otišli su zajedno kod jednog Hatidžinog rođaka Warake Ben Nufela, slijepog starog čovjeka, koji je također bio svjestan bijednog stanja svoga naroda, i bio jedan od rijetkih koji se nije klanjao idolima. Waraka je tražio vjeru u kojoj bi njegova duša mogla naći mir, paj je prihvatio hrišćanstvo. Kad mu je Hatidža ispričala šta se desilo njenom mužu, njegovo lice je zasjalo od radosti i on je uzviknuo: "Bozanske mi snage koja me drzi u zivotu!Ako je ono sto kazes istina,na Muhammeda je pao Sveti Blagoslov,isti onaj Blagoslov koji je dosao Musau i Isau.On je Poslednji Pejgamber!Tako pise u Svetim Knjigama koje sam proucavao!Samo,nastavio je Waraka,morate biti svjesni teskoca koje nailaze,koje su nemonovne.Narod,ljudi,kojima se bude obracao,ce ga razuvjeravati,osudjivati,izbaciti iz svoje sredine.I tuci ce se s njim.Ako budem ziv,kad on bude propovijedao svoje ucenje,pomoci cu mu svom svojom snagom."-S postovanjem je poljubio Muhammedovo celo i zazelio mu mnogo uspjeha. Vracajuci se kuci sa Hatidzom,Muhammed alejhisselam je razmisljao o rijecima slijepog,mudrog starca.Nekakav potmuli,unutrasnji glas je,poput dalekog odjeka,ponavljao starceve rijeci,dajuci im prizvuk sumnje,obeshrabrenosti,nespokojstva: Oni ce te razuvjeravati!Ko ce ti vjerovati?! Oni ce te osudjivati!Ko ce te zastititi?! Oni ce te otjerati!Ko ce te stititi i cuvati?! Oni ce se boriti protiv tebe!Ko ce ti pomoci?! Glas je odzvanjao u Muhammedovim usima,ali nije dopirao do njegovog srca.Jer,ono kao da je govorilo:"Ne boj se,ne brini za uspjeh svoje misije!Pozovi ljude na put istine,na put spasa.Bog te odabrao i On ce ti pomoci da prebrodis sve prepreke!". Dok je slusala rijeci svoga rodjaka,Hatidza je osjetila radost u sebi i znala je sta to znaci.Zato je prva povjerovala u rijeci svoga muza:"NEMA BOGA OSIM ALLAHA A MUHAMMED JE BOZIJI POSLANIK." Poslije Hatidze,Muhammedov sluga Zeid ibn Haris je takodje primio Islam.On je veoma dobro poznavao Muhammeda alejhisselama i znao je da govori samo istinu. Treci covjek koji je povjerovao u Muhammedovu misiju bio je njegov bliski prijatelj Ebu Bekr.Dosavsi Muhammedu alejhisselamu u posjetu ovaj bogati mekanski trgovac bez oklijevanja je postao sljedbenik Islama.Njega nije trebalo posebno uvjeravati:znao je da njegov prijatelj nikada nije izrekao laz i to mu je bilo sasvim dovoljno. Slijedeca osoba koja je stupila na stazu Islama bila je,draga moja kceri,gotovo tvoje dobi,tvoga uzrasta.Bio je to djecak sa nepunih dvanaest godina.Ime mu je nilo Alija i bio je takodje Muhammedov rodjak.Zeleci da ti ispricam kako je ovaj djecak postao musliman,citiracu ti ovaj dogadjaj iz knjige"Zivot Muhammeda" koju je napisao Francuz Emil Dermangen.On pise:"...Jednoga dana mladi Alija je usao neocekivano u njihovu sobu i nasao ih (Muhammeda i Hatidzu) kako se saginju i izgovaraju nepoznate i skladne rijeci. "Sta to radite?" upitalo je iznenadjeno dijete,i pred kim se to klanjate?" "Pred Bogom",odgovorio je Muhammed,pred Bogom ciji sam ja Pejgamber i koji je milost svoju darovao meni da pozivam ljude da ga vjeruju.O sine moga amidze,zelio bih da se i ti klanjas jednom Bogu,da prihvatis vjeru koju je On odabrao.Molim te da odbacis idole kao sto je Lat i Uzat koji nikome ne mogu nista pomoci.Ponavljaj sa mnom: BOG JE JEDAN... I NEMA MU NISTA SLICNO DRIJEMEZ NITI SAN NE VLADAJU NJIME; NJEMU PRIPADA SVE STO JE NA NEBESIMA I NA ZEMLJI... 69 -------------------------------------------------------------------------------- "Nikad nisam čuo takve riječi", rekao je Alija kad je Muhammed završio. "Moram pitati svoga oca", dodao je. Odgovor mladog rođaka nije zadovoljio Muhammeda. Zato ga je zamolio da sa velikom opreznošću razgovara s ocem, i to samo s njim. Dijete je, poslije ovog razgovora, provelo veoma burnu noć. Ljepota riječi koje je čuo od Muhammeda ga je očarala, želio je da ih još čuje i shvati njihov smisao, ali ga je bilo i po malo strah od njih. Prevrtao se u postelji, razmišljao i na kraju donio odluku: "Bog me je stvorio bez razgovora s Ebu Talibom. Zašto bih ja onda morao pitati njega da li ću obožavati Boga!" I tako je Alija u svome djetinjstvu prešao na Islam nikada se ne klanjajući idolima. Zvali su ga: "Onaj čije lice nije nikad mrzovoljno", jer se nikad nikome nije poklonio osim Bogu. Vidiš, Fatima, oni koji su prvi povjerovali u Mu-hammedovo poslanstvo su oni koji su bili u bliskom kontaktu s njim i koji su ga najbolje poznavali. Međutim, u daljem pozivanju u Islam, Muhammed alejhisselam i njegovi sljedbenici će imati mnogo nevolja, nedaća, patnji. Ali, Allahovog Poslanika ništa nije moglo obeshrabriti. On je, na kraju, s Allahovom pomoći, kao što ćeš vidjeti, trijumfovao. 72 Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 08:41 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 20.Март.2008 во 05:36 |
|
PROGANJANJA I MUĆENJA
U ljudskoj historiji nailazimo na jednu zanimljivu po-javu: većina ljudi se protivi bilo kakvoj vrsti reformi — promjena koje su u suprotnosti sa običajima i tradicijama njihovim i njihovih predaka. Tako se, draga moja kćeri, dogodilo i našem Pejgamberu Muhammedu alejhisselam kada je počeo da poziva ljude da obožavaju jednog Boga. U prve tri godine svoje misije, Muhammed alejhisselam je u Islam pozivao samo prijatelje i poznanike, koji bi kasnije činili isto što i on. Mnogi od tih prvih vjernika primili su Islam preko Ebu Bekra. Kada je Pejgamber dobio naređenje od Allaha da poziva na otvoreniji način, on je otišao na brdo Safa i obratio se okupljenim ljudima: "O ljudi! Ako vam kažem da je neprijateljska vojska iza ovih brda spremna da nas napadne, da li biste mi vjerovali?" Odgovorili su potvrdno: "Da, mi bismo ti vjerovali jer nam nisi nikad rekao laž." 73 -------------------------------------------------------------------------------- "Onda", dodao je Muhammed alejhisselam "ja vas upozoravam da ako nastavite obožavati idole i ne počnete vjerovati u jednog Boga čeka vas velika kazna!" Među ljudima u okupljenoj gomili koji su slušali ono što je Muhammed alejhisselam govorio bio je i Ebu Leheb, Muhammedov amidža. On je ljutito povukao Muhammeda u stranu i rekao mu: "Da li ti tražiš od nas da pogazimo vjeru naših očeva?! Je li to bio razlog što si nas pozvao ovde?!" Zatim se ljutito okrenuo i otišao. A za njim, jedan po jedan, počeli su i drugi odlaziti. To je bio početak perioda progona Muhammeda, neka je mir i milost Allahova s njim, i njegovih sljedbenika. Kako je, međutim, Muhammedova porodica bila u to vrijeme jedna od najmoćnijih, njegovi protivnici nisu se usuđivali na otvoreno neprijateljstvo, kao što su to radili sa njegovim sljedbenicima. Međutim, ni Muhammed alejhisselam nije izbjegao njihov bijes, osvetu i mržnju. Jednog dana dok se molio bacili su đubre na njega. Drugom prilikom, kada je bio na sedždi, jedan od idolopoklonika stavio je svoju nogu na Muhammedov vrat i držao je do oštrog bola. Kada je Pejgamber bio, takođe na molitvi, u Kjabi neko mu je zavezao maramu oko vrata u namjeri da ga ubije. Srećom, jedan od Muhammedovih prijatelja je bio u blizini i spasio našeg Pejgambera. Mučenja i progoni su bili naročito veliki kada su u pitanju bili sluge i robovi koje niko nije imao da zaštiti. Ja ću ti ispričati samo neke primjere: Bilal, abesinski rob, stavljen je na najveće muke od svoga gospodara, ali se, nikad, ni u jednom trenutku, nije pokolebao, nije odrekao vjere u jednog Boga. Zaludni su bili pokušaji mržnje i bijesa njegovog gazde: natjerivanje da leži na usijanom pustinjskom pijesku go 74 
Uprkos svim proganjanjima i mučenjima, muslimani su ostali čvrsti u svome vjerovanju u vremenu kada sunce najjače grije, stavljanje na grudi teškog kamena i razbijanje toga kamena na njegovim okrvavljenim grudima, batinjanje i sve drugo što bi im padalo na pamet, i što su u svojoj nemoći smišljali i radili ne bi li ga prisilili da se odrekne vjere. Ali, Bilal je sve to podnosio strpljivo i jedini njegov odgovor bivao je: "Samo je jedan Bog!" Samo je jedan Bog!" Idolopoklonici bi tada postajali kao razjareni psi. Onemoćalog i okrvavljenog Bilala vukli bi ulicama Meke, gdje su ga ljudi pljuvali i bacali kamenje na njega. Ponavljali su to ko zna koliko puta, sve do onoga dana 75 -------------------------------------------------------------------------------- kada je naišao Ebu Bekr i, videći ta zlostavljanja, otkupio Bilala i oslobodio ga. Vjera je odnijela pobjedu. Drugog muslimana, po imenu Jasir, vezali su konopcima za konje koje su onda potjerali u različitim pravcima. Jasir je bio rastrgnut, ali nije popustio. No, nisu bili samo muškarci kažnjavani. Divnu muslimanku Sumejju na veoma svirep način ubio je Ebu Džehel samo zato što je vjerovala u Jednog Boga. Uprkos svim proganjanjima i torturama kojima su bili izloženi, Muhammedovi sljedbenici ostali su čvrsti u svome vjerovanju. Priča se da kada su idolopoklonici tukli jednog slugu koji je bio musliman i kad ga je njegov vlasnik upitao da li bi želio da je Muhammed umjesto njega, on je odgovorio: "Ne, zaboga, spreman sam da dam život da bih spasio prst na Muhammedovoj ruci." Vidiš, Fatima, kako su Muhammeda, neka je mir i milost Allahova s njim, voljeli njegovi sljedbenici i kako su srca ovih prvih vjernika bila ispunjena ogromnom ljubavlju za Islam. 76 Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 09:24 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 20.Март.2008 во 05:37 |
|
PUT U TAIF
Progoni su nastavljeni nesmanjenom žestinom, ali Muhammed alejhisselam nije odustajao od svoje misije. Šireći Islam među Mekelijama i nailazeći na sve jači pritisak onih koji nisu htjeli prihvatiti Allahovu Objavu, Pejgamber je odlučio da za neko vrijeme napusti Meku. Njegov izbor pao je na Taif, mali gradić udaljen kojih sedamdesetak kilometara od Meke. Na put u Taif Muhaimmed alejhisselam je krenuo sa svojim vjernim slugom Zeidom. Putovanje je bilo dugo i naporno, vrućina, žeđ, iscrpljenost, glad, usijani pustinjski pijesak, vjetrovi koji su brisali, male, utabane staze kojima se prolazilo. Ali, snaga vjere im nije dala da klonu, da se vrate. Stigli su u Taif i Muhammed alejhisselam je odmah nastavio sa pozivanjem u Islam. No, njegove riječi kao da su odlazile u vjetar, ili kao da su bile izgovarane gluhima: niko ih nije uzeo ozbiljno, niko im se nije priklonio. Umjesto toga, počeli su ismijavati Muhamme- 77 -------------------------------------------------------------------------------- da alejhisselama, vrijeđati i psovati. Poslanik je strpljivo podnosio sva ta vrijeđanja, prekore, psovke i uvrede, bio je miran, kao i uvijek, i opraštao ljudima. Ali, ništa nije pomagalo: Taif se morao napustiti, iz njega se moralo, takoreći, pobjeći. Pa i kad su odlazili, desetine milja izvan grada pratile su ih horde raskalašene dječurlije i mladića, gađajući ih kamenjem, sve dotle dok Muhammed, neka je mir i milost Allahova s njim, nije bio sav krvav. Kada su se dječaci umorili od gađanja i utrkivanja za Pejgamberom i Zeidom, vratili su se u Taif, dok su Muhammed alejhisselam i njegov sluga jedva dospjeli do vinograda čiji su vlasnici bili dvojica braće iz Meke, Utba i Šejba. Vidjevši ih umorne i okrvavljene, ovi dobri ljudi se sažališe i poslaše im grožđa da se malo osvježe i oporave. Ako je iko imao razloga da proklinje svoje neprijatelje, onda je to bio Muhammed, neka je Allah s njim zadovoljan. Ljudi iz Taifa su se prema njemu ponijeli veoma okrutno. On je krvario, a srce mu je bilo slomljeno zbog onoga što nije zaslužio. On je mogao moliti Allaha džellešanuhu: "O Bože, uništi ove ljude koji su tako zli, jer ni jedan od njih nema truna sažaljenja!" Ali, ništa slično nije uradio. Molio je Allaha džellešanuhu ovako: "O moj Bože! Žalim ti se na svoju nemoć i nedostatak upornosti i na moj slab ugled u očima ljudi. Ti si najmilosniji. Ti si gospodar slabih. Kome si me poslao, velikom neprijatelju koji se baca na mene, ili bliskom prijatelju kome je povjerena briga u svim mojim nevoljama? Na kraju, nizašto ne marim osim za Tvoju brigu i zaštitu. U svjetlu Tvoga lica ja tražim zaklon, u svjetlu koje obasjava nebesa i sve tame i Tebi koji 78 -------------------------------------------------------------------------------- upravljaš svim događajima i na ovom i na drugom svijetu. Daj mi da nikad ne izazovem Tvoj gnjev i Tvoje nezadovoljstvo. Nema ni snage, ni moći, osim kod Tebe. O Bože, oprosti ovim ljudima, jer oni ne znaju!" Iako je još krvario, molitva upućena Allahu dželle-šanuhu ojačala je volju Muhammedovu, neka je mir i milost Allahova s njim. Osjetio se duhovno jači, strpljiviji i odlučniji da bez odlaganja nastavi poziv u istinu. Draga moja kćeri, uzmi našeg Pejgambera kao najsvjetliji primjer u svom životu i nemoj se obeshrabriti kad naiđeš na prepreke na svom putu. Drži se prave istine i radi mnogo da bi postigla najviše. Uvijek budi sigurna da ćeš sa Allahovom pomoći na kraju uspjeti isto onako kao što je uspio naš Pejgamber i njegovi ashabi. 79 Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 09:27 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 20.Март.2008 во 05:40 |
|
BIJEG U ABESINIJU
Patnje islamskih vjernika iz dana u dan postajale su sve veće, sve nesnošljivije. Idolopoklonici su bili riješili da iskorijene novu vjeru Islam koja se tako brzo širila i u svoje redove odvodila ljude koji su postajali tako čvrsti, odlučni i hrabri vjernici da ih nikakve prijetnje ni zlostavljanja nisu mogli pokolebati. Kad je taj teror dostigao svoju kulminaciju, Muhammed alejhisselam se dogovorio sa jednom grupom vjernika da oni napuste zemlju i odu, preko mora, u Abesiniju. Tamo je vladar bio kršćanin, kralj Negus, veoma dobar i pravedan. Muhammed alejhisselam je zamolio svoje drugove da ovo drže u najvećoj tajnosti jer se bojao da bi idolopoklonici mogli da ih spriječe u toj smionoj namjeri. Da, draga moja Fatima, naš Pejgamber je u tim teškim danima iskušenja savjetovao svojim prijateljima — drugovima, da učine ono najteže: da napuste rodnu Meku i idu u daleku Abesiniju, jer nije mogao da gleda patnje i stradanje tih prvih muslimana kojima nije mogao pomoći. Ovim savjetom naš Pejgamber je i nama 80 -------------------------------------------------------------------------------- ostavio pouku: naučio nas je da i mi treba da napustimo svoju zemlju ako ne možemo uživati slobodu i ako naša vjera nema zaštite. Naložio nam je da čuvamo svoje principe i živote, odlazeći tamo gdje možemo uživati slobodu vjere i gdje možemo naći duhovno zadovoljstvo. I tako, jedne tamne noći, godine 615. karavan je bio spreman i mnogi muslimani su krenuli na dalek i neizvjestan put. Na putu ih je pratila Allahova milost, jer čim su dospjeli u Jemen, čekao ih je brod koji će ih odvesti do Abesinije. Tako je grupa od jedanaest muškaraca i četiri žene stigla sretno na svoje odredište, u kršćansku zemlju. I tu, u tuđoj zemlji, po prvi put su osjetili slobodu: ne samo u vjeri, nego i u svemu ostalom, u svim životnim manifestacijama. Ali, ljubav za domovinom ne nestaje iz njihovog srca, iako su praktično iz nje bili izgnani od svojih neprijatelja. Ta ljubav će posebno oživjeti sa viješću da je jedan od mladih vođa Meke, Omer Ibn Haitab, svojevremeno veliki neprijatelj Islama, postao musliman. Povodom toga događaja nastale su priče da su sada muslimani slobodni u Meki, te su neki donijeli odluke o povratku. Međutim, na svoje veliko razočarenje, zatekli su Meku punu progona i terora. Stanje u njoj bilo je za vjernika muslimana još gore nego kad su je napuštali. Ponovo su, po drugi put, morali napustiti Meku, zajedno sa još jednom grupom muslimana, tako da se u Abesiniju iselilo oko sedamdeset vjernika Islama. Saznavši za odlazak tako velike grupe, idolopoklonici su organizovali potjeru. Na sreću, muslimani su se ukrcali na brod i isplovili prije nego što su oni dospjeli do pristaništa. Neprijatelj je bio posebno revoltiran činjenicom da su u Abesiniju iselili mnogi ugledni ljudi, kao što je bio Džafer ibn Ebu Talib i Osman ibn Affan. 81 
Glas k*r'ana opi i kraljevo srce i on reče: "Tako mi Boga, k*r'an i Inđžil su zrake istog svjetla!" 82 -------------------------------------------------------------------------------- Ne mogavši ništa drugo da urade, idolopoklonici pošalju svoja dva najbolja izaslanika Amr ibn El Asa i Abdulah ibn Rabia kralju Negusu. Uzeli su najbolje darove za dvorjane, a kako su ugovorom bili vezani za Abesiniju, mislili su da će lahko uspjeti izdejstvovati povratak muslimana izbjeglica u Meku. Poslije predstavljanja kralju i uobičajenih ceremonija i predaje darova, rekli su: "O kralju, veliki broj naših ljudi je došao u vašu zemlju. Oni su se odrekli naše vjere, a nisu prihvatili vašu vjeru. Oni slijede novu vjeru o kojoj mi nikada nismo čuli, niti vi znate išta o njoj. Naše vođe su nas poslale vama da vas zamolimo da nam vratite ove izbjeglice, jer mi u Meki znamo kako da im damo pravu lekciju." Nakon riječi izaslanika Meke, a još i ranije nakon podjele darova među dvorjanima je preovladalo mišljenje kako sve izbjeglice treba neopozivo vratiti u Meku. Međutim, kralj nije bio takvog mišljenja. Njegova pravednost i želja za istinom učinila je da je naredio da se pred njega dovede grupa muslimana, da bi i oni mogli kazati svoje razloge napuštanja Meke. Tada je u dvorani zavladao tajac. Svi su napeto očekivali čas velike odluke. Sta će muslimani reći? Kako će se ponašati? Hoće li od straha moći govoriti? Hoće li... I, svi su bili iznenađeni. Umjesto očekivane šake beskućnika, ušla je grupa dostojanstvenih, odvažnih ljudi koje je predvodio Džafer ibn Ebu Talib. Koračali su mirno, bez ikakvog straha, i stali pred kralja kao pred običnog čovjeka, a da se nisu ni poklonili. Kralj ih je upitao: "Koja je religija što je vi propovijedate? Kakva je to vjera koja prouzrokuje toliko nesporazuma među vašim ljudima?" 83 -------------------------------------------------------------------------------- Džafer je istupio i rekao: "O kralju! Bili smo neznalice odate idolatriji. Jeli smo leševe uginulih životinja i radili mnoge druge nečasne stvari. Nismo ispunjavali obaveze prema našoj rodbini, loše smo se ponašali prema susjedima. Najjači među nama su uzimali imetak od slabih, dok nam na kraju Bog nije poslao Pejgambera da nas promijeni. Njegova pokornost, njegova pravednost i druge njegove vrline su nam svima bile dobro poznate. Pozvao nas je da obožavamo jednog Boga i naredio nam da se odreknemo idolopoklonstva i obožavanja kamenja. On je uživao dok nam je govorio istinu koja će učvrstiti našu vjeru. Učio nas je da odbacimo sve što ne valja i da se odreknemo bratoubilaštva. On je zabranio sve vrste nepoštenih poslova; govorenja laži i rasipanja sirotinjske imovine. Vjerujemo mu, slijedimo ga i vladamo se prema njegovim uputama. To je razlog našeg proganjanja i činjenja zla, misleći da će nas prisiliti da se odreknemo naše vjere i vratimo se idolopoklonstvu. I kad su njihove torture prešle svaku mjeru, iselili smo se i došli da tražimo utočište." Odjek Džaferovih riječi je kao malj lupao po glavama prisutnih. Kakva rječitost od izgnanika! Kakva smirenost, dostojanstvo, uvjerenost u ono što govori! Kolika snaga vjere koja je preobrazila čovjeka. Sam kralj je bio duboko dirnut, vidljivo uznemiren. Zamolio je Džafera da mu kaže nekoliko odlomaka iz k*r'ana. Džafer je proučio početak sureta Merjem. Milozvučno, toplo, iz dubine svoje duše. k*r'an je zabrujao svodovima kraljevske dvorane, ispunio svojim značenjem i smislom sve kutove, sve strane, dirnuo po strunama ljudskih srca. Glas k*r'ana na kršćanskom dvoru! Glas -------------------------------------------------------------------------------- koji opija i kraljevo srce. Dobro, pravedno, veliko srce kralja Negusa. I on govori: "Tako mi Boga, k*r'an i Indžil su zrake istog svjetla!" I to je bilo sve! I to je bilo svima jasno. Kralj je odbio izaslanike, muslimani ostaju u njegovoj zemlji. Kao dragi gosti, kao prijatelji. Kao vjernici. Jednog Boga. Tako su, draga moja kćeri, s Božjom pomoći, muslimani bili zaštićeni. Neprijateljski plan je propao i muslimani su živjeli srećno u Abesiniju sve do preseljenja Muhammeda alejhisselama u Medinu, kada su se vratili u domovinu. 85 -------------------------------------------------------------------------------- Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 09:34 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 20.Март.2008 во 05:42 |
|
GODINA TUGE
Proganjanja i mučenja muslimana su nastavljene smanjenom žestinom. Ali, umjesto suzbijanja Islama, svakim danom sve više ljudi je prihvatalo novu vjeru. Vidjevši da njihove metode ne daju željene rezultate, idolopoklonici odlučiše da promijene svoju taktiku i način borbe. Dogovoriše se da predlože Muhammedu alejhisselamu ono što je u mnogo slučajeva odnosilo pobjedu, onda kada su sva sredstva i načini bili iscrpljeni — odlučiše da pokušaju potkupiti Božijeg poslanika nudeći mu vlast, zlato, žene. U toj namjeri, poslali su Pejgamberu jednog od svojih vođa po imenu Utba ben Rebia: "O sine našeg brata, rekao je Utba, ti uživaš veliki ugled među nama jer pripadaš uglednoj porodici iz Meke. Ali svojim učenjem si prouzrokovao veliku nevolju, jer si nam podijelio ljude i unio razdor u naš mirni život. Okani se toga i bićeš nagrađen čime želiš. Ako hoćeš novac, da bi bio najbogatiji, spremni smo da ti damo koliko zatražiš. Ako želiš da oženiš lijepu djevojku, dobićeš najljepšu u Meki. Ako želiš krunu — postaćeš kralj!" 86 -------------------------------------------------------------------------------- Umjesto odgovora, Muhammed alejhisselam je proučio nekoliko ajeta iz k*r'ana: "O tome oni ništa ne znaju, a ni preci njihovi. Kako krupna riječ izlazi iz usta njihovih! Oni ne govore drugo do neistinu! Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće da povjeruju? Ja sam smrtnik kao i vi; meni je objavljeno da je vaš bog Jedan Bog, zato slijedite pravi put do Njega i tražite Njegov oprost i ne žalite za mnogoboštvom." Ljepota k*r'anskog jezika i njegovo značenje dirnuli su Utbu, jasno mu stavivši na znanje da prijedlozi koje je on ponudio Muhammedu alejhisselamu ne mogu uticati na tog dostojanstvenog čovjeka što je stajao pred njim čvrst i nepokolebljiv kao stijena. Utba se vratio i rekao vođama: "Ostavite Muhammeda na miru! Ako on pobjeđuje, to je i vaša dobit, ako on gubi vi ste pošteđeni." Vođe su mu prezrivo odvratile: "Muhammed je i tebe opčinio." Kako je, dakle, pokušaj potkupljivanja Muhammeda alejhisselama propao, bogataši Meke odlučiše nagovoriti Ebu Taliba da im preda Božijeg poslanika u zamjenu za Amar ben Velida. Rekli su: "Ovo je sin Velidov. Dobar i veoma inteligentan mladić. Vrlo je jak i dobro se ponaša. Usvoji ga i učini svojim sinom, a daj nam svog rođaka Muhammeda koji ismijava sve nas i našu i tvoju vjeru čini smiješnom. Mi ćemo Muhammeda ubiti a ti nećeš nišita izgubiti. Imaćeš Velidovog sina koji će zauzeti njegovo mjesto." Ebu Talib ih je saslušao pažljivo i odgovorio: "Kako vi jadno mislite! Daćete mi svoga sina da hranim, podižem i štitim, a u zamjenu mi tražite moga sina kojega ćete ubiti. Za ime Boga, to nikada neću dozvoliti!" 87 -------------------------------------------------------------------------------- Vidjevši da ne mogu nagovoriti Ebu Taliba da prihvati njihove podlosti, odlučiše da ga zastraše. Rekoše mu: "Ti si jedan od naših vođa i samo zbog tebe ćemo poštedjeiti Muhammeda. Vrijeme je da se stavi tačka na svu ovu našu krizu, na ove sukobe među nama. Mi tražimo i zahtijevamo da on prestane govoriti protiv naših idola. Pustićemo ga da govori da je Bog jedan, ali ne i da kaže bilo šta protiv naših bogova. Ako se Muhammed složi s tim, naše svađe s njim će biti završene. Mi zahtijevamo od tebe da natjeraš Muhammeda da tako postupa. Ukoliko tako ne postupite, onda će se desiti jedna od dvije stvari: ili ćeš se ti morati odreći Muhammeda, ili ćemo mi, tvoj narod, da se odreknemo tebe!" Ebu Talib se našao u veoma teškoj situaciji. Muhammeda je mnogo volio, ali nije želio ni da se nađe 
Nekadašnji izgled turbeta: hazreti Hatidže, Pejgamberovog sina Kasima i Ebu Taliba. Danas više ne postoje. -------------------------------------------------------------------------------- nasuprot svojim ljudima, ljudima koji su ga poštovali i kojima je bio odan. Poslao je po Muhammeda alejhisselama i kad je ovaj stigao, objasnio mu je šta se dogodilo. Završio je riječima: "O sine moj, spasi se i ne opterećuj ni mene više nego što mogu podnijeti!" Muhammed alejhisselam je odmah shvatio situaciju u kojoj se našao njegov amidža. Istovremeno je osjetio i ljubav i sažaljenje prema njemu, te nije mogao zaustaviti suze koje su mu se slivale niz obraze, ali je znao da mora nastaviti. Mora! To je njegova sveta dužnost, to je njegova obaveza koju je dao Allahu džellešanuhu. Obaveza koja je bila veća od života. Njegovog ili bilo čijeg drugog! "Imam puno poštovanja i ljubavi prema tebi, dragi amidža, ali što se tiče moje misije, da mi stave Sunce u desnu ruku a Mjesec u lijevu ne bih odustao. Nastaviću dok ne uspijem, ili ću poginuti u nastojanju da uspijem!" Ebu Talib je bio duboko ganut. "Sine moga brata", rekao je, "radi kako hoćeš a ja te nikad neću napustiti." Kad su idolopoklonici vidjeli da im Ebu Talib neće da pomogne, preduzeli su još žešće mjere. Dok su odlučivali, na sastanku, šta će poduzeti, iz svakog od njih mržnja je naprosto ključala. Zaključak je bio: potpuna izolacija hašemitske familije, sa izuzetkom drugog Muhammedovog amidže Ebu Leheba, koji je bio veliki protivnik Islama i svih muslimana. Muslimani i članovi hašemitske porodice su izdvojeni na jedan dio brda zvani Suab ebu Talib. Mekelijama je bilo zabranjeno da im prodaju hranu i odjeću ili čak da se žene sa njima. Jedini uslov koji bi mogao ukinuti ovu izolaciju, bilo je izručenje Muhammeda alejhisselama Mekelijama da oni rade sa njim šta hoće. 89 -------------------------------------------------------------------------------- Kako se grad Meka nalazi duboko u pustinji, prirodno izolovana, i kako se najbliže naseljeno mjesto nalazi četrdeset milja daleko, može se zamisliti koliko su muslimani morali trpiti nedaća i nevolja jer su ih sa sve četiri strane čuvali njihovi neprijatelji, tako da im niko nije mogao dostaviti niti hranu, niti odjeću. Ovaj pokušaj idolopoklonika da slome moral i čvrstinu islamskih vjernika nije trajao dan, sedmicu, ili mjesec. On je trajao tri duge, teške godine. Hiljadu i više dana i noći Muhammed alejhisselam, njegova familija i njegovi sljedbenici su bili izloženi gladi, žeđi, nedostatku odjeće. Više od hiljadu mučnih dana morali su jesti travu i lišće s drveća, samo da bi preživjeli. Ali, nisu popustili. Nikada. Ni za jedan pedalj. Vjera u Allaha bila im je iznad svega! Na kraju treće godine, uvidjevši da nikakav teror ne može slomiti vjernike, neki od idolopokloničkih vođa su ustali protiv ovakvog varvarskog ponašanja i odlučili da ponište svoju pređašnju odluku. Čuvari su uklonjeni a Muhammed alejhisselam i njegovi sljedbenici su napustili mjesto u kojem su toliko vremena bili odsječeni i odbačeni, vrativši se svojim kućama. Posljedice ovako teškog terora i mučenja bile su neminovne. Ebu Talibovo i Hatidžino zdravlje bilo je veoma narušeno, tako da je njegov amidža umro neposredno po dolasku kućama. Nedugo iza njega umrla je i Pejgamberova voljena žena Hatidža. Tuga se uselila u srca muslimana. U Muhammed alejhisselamovo najviše. Zbog tog gubitka, zbog bola odvajanja od svojih najdražih, Poslanik je tu godinu nazvao — godinom tuge. Fatimine oči su se napunile suzama, a pošto je bilo kasno otac je rekao: Večeras si dosta čula, dušo moja, idi u krevet i neka te Allah čuva. 90 Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 09:40 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 20.Март.2008 во 05:43 |
|
MEDINELIJE PRIMAJU ISLAM
Arapi iz svih krajeva Arabije su dolazili u Meku, u određeno doba svake godine, da posjete svoj hram Kjabu. Dvanaeste godine Muhammedovog poslanstva iz Medine je došla u Meku grupa posjetilaca, koji su pripadali plemenu Hazredž. Kad je Muhammed alejhisselam saznao gdje su smješteni, skriven tamom otišao je da ih posjeti. Tada im je rekao da je od Boga izabran da poziva ljude na pravi put, put dobrote i sreće, put u vjeru koja obećava ljubav i mir. Pejgamber nije naišao na teškoću u uvjeravanju da je Božiji poslanik. U Medini je bilo mnogo Jevreja i pripadnici ovog plemena su bili čuli od njih da će doći novi poslanik koji će izreći cijelu Istinu. Ova je grupa bila mala; bilo ih je šest, i to su bili prvi stanovnici Medine koji su prihvatili Islam. Medina se u to doba zvala Jesrib i ta grupa će prva posijati sjeme Islama u svome gradu, gradu koji će poslije postati centar Islama. 91 -------------------------------------------------------------------------------- Sljedeće godine Meku je posjetila veća grupa. Ovaj put ih je bilo dvanaest iz plemena Avs i Hazredž. Cijela grupa je, nakon razgovora sa Muhammedom alejhisselamom primila Islam, izjavljujući: — da će obožavati samo Jednog Boga, — da neće činiti blud, — da neće krasti, — da neće ubijati svoju žensku djecu, — da neće lažno optuživati, — da će slušati Božijeg poslanika Muhammeda. Ovo obećanje je dato u Akabi, mjestu blizu Meke, između Mine i brda Hira, i poznato je u historija Islama kao "prvo obećanjei u Akabi." Kad su novi muslimani dali zakletvu, Muhammed alejhisselam je rekao: "Onaj koji održi obećanje, biće nagrađen džennetom, a onaj koji prekrši bilo koji dio ovog obećanja, neka zna da će svako izaći pred Stvoritelja." Pejgamber je poslao Mus'ab Ben Umejra u Medinu, zajedno sa ovih dvanaest muslimana, da poučavaju ljude časnom k*r'anu i da im objasne glavne principe Islama. Mus'ab je imao velikog uspjeha u Medini. Islam se u tome gradu širio munjevitom brzinom. Još nije bila prošla ni godina dana a veliki broj stanovnika Medine je postao sljedbenik nove vjere. Vrijeme idolatrijskog hodočašća u Meku se približavalo. Proticala je trinaesta godina Muhammed alejhisselamovog poslanstva. Sedamdeset i tri osobe iz Medine su došle da posjete Meku. To su bili muškarci i žene iz plemena Avs i Hazredž. Sa Muhammed alejhisselamom su se sastali na istom tajnom mjestu zvanom Akaba, izjavivši da su i oni muslimani, te da mole Pejgambera da ide s njima u Medinu. 92 -------------------------------------------------------------------------------- Abas, Muhammedov amidža, bio je takođe na tome sastanku. On nije bio musliman, ali je uvijek bio spreman da zaštiti Muhammeda alejhisselama. Smatrao je da će njegov nećak jednog dana trebati više zaštite, i to je bio razlog da se Abas ovim ljudima iz Medine obratio riječima: "O ljudi Avsa i Hazredža, vi znate da je Muhammed od svog rođenja vrlo čestit i poštovan. Kao što vidite, njegova familija i prijatelji ga štite od idolopoklonika, koji žele da ga unište. On je jedan od najpoštovanijih ljudi među nama. Muhammed odbija da se pridruži bilo kome osim vas. Ako vi smatrate da ste u stanju održati ono što ste obećali, i ako ćete ga štititi od neprijatelja, onda preuzmite svu odgovornost na sebe. Ali ako mislite da ga napustite, onda je bolje da on ostane ovdje." 93 -------------------------------------------------------------------------------- Svi novi muslimani iz Medine su se zdušno zarekli da će braniti Poslanika svojim životom. Ova zakletva je u historiji Islama poznata kao "drugo obećanje u Akabi." Kako su proganjanja Muhammedovih sljedbenika postajala sve žešća, da bi spasio ljude od svih tih mučenja, naredio im je da se počnu seliti u Medinu. Muslimani su poslušali njegove savjete i, napuštajući svoje kuće i imanja, krenuli su u Medinu putujući u malim grupama od po 2 — 3 člana. Tamo su dočekani raširenih ruku od braće u novoj vjeri. Medina će, kao što ćeš vidjeti, draga moja kćeri, postati glavni grad Islama iz kojeg su se zraci Istine širili ne samo po Arabiji nego i po čitavom svijetu. Idi, Fatima, i spavaj, kasno je, i neka te Allah čuva. Fatima je otišla zadovoljna u krevet zahvaljujući Allahu džellešanuhu što je dao Muhammedovim sljedbenicima mjesto gdje se mogu slobodno moliti svome Stvoritelju bez straha da će biti uznemiravani. 94 Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 09:44 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 20.Март.2008 во 05:45 |
|
MUHAMMEDOVO PRESELJENJE
Malo po malo, gotovo svi muslimani su odselili u Medinu. Ostali su jedino Muhammed alejhisselam, Ebu Bekr, Alija i nekolicina drugih. Iseljenje muslimana, odnosno njihov bijeg ispred neprijatelja, još više je povećao bijes paganskih vođa. Oni su se bojali da će muslimani u Medini postati tako jaki da će jednog dana moći napasti i zauzeti Meku. Da bi spriječili takvu mogućnost, vođe su sazvale sastanak sa Mekelijama u namjeri da izanaliziraju situaciju i pokušaju naći rješenje kojim će okončati ono što su smatrali najvećim zlom — razvoj Islama i njegovo jačanje. Sastanak je održan i mnogi ljudi su iznijeli svoje mišljenje. Jedan mudri starac je predložio: "Zaraženo drvo treba sasjeći u korjenu i ja mislim da jedina stvar, koja nam je ostala da uradimo, jeste da ubijemo Muhammeda! Naši pokušaji sa mučenjem i proganjanjima su bezuspješni. Što ih više napadamo, njihova vjera u Islam postaje sve jača. A svi dobro znamo da, kad se korijen drveta posiječe, grane se suše i padaju. Sad je 96 -------------------------------------------------------------------------------- došlo vrijeme da ga ubijemo, jer je bez zaštite svojih prijatelja." Ovu ideju su svi prihvatili. Svi su se složili da je to jedini način kojim će se Islam razrušiti. Kada je starac vidio da je njegovo mišljenje prihvaćeno, dodao je: "Ako Muhammeda ubije jedna osoba, onda će njegova familija tražiti osvetu. Zato predlažem da izaberemo po jednog čovjeka iz svake porodice u Meki i da svi zajedno učestvuju u ubistvu. Tako Muhammedova familija neće moći da se bori sa svim ljudima u gradu." Vođe su oduševljeno aplaudirale ovom prijedlogu. Odmah su izabrani ljudi koji će opkoliti Muhammedovu kuću i ubiti Pejgambera. Pošto je većina njegovih sljedbenika otišla u Medinu, Muhammed alejhisselam je predložio svome bliskom prijatelju Ebu Bekru da bude na straži, jer je doznao za zavjeru koja se kovala protiv njegova života. Također je rekao da je potrebno da dvije kamile budu uvijek spremne, kako bi mogli krenuti kada to bude potrebno. Te sudbonosne noći, Muhammed alejhisselam je, nenajavljeno, u vrijeme kada nije običavao ići u posjetu, bahnuo na vrata svoga prijatelja Ebu Bekra. Iznenađenje Ebu Bekra je bilo veliko, ali se ubrzo obveselio kada je iz Poslamikovih riječi saznao da im je Allah džellešanuhu dozvolio da idu u Medinu gdje će biti sigurni, sa svim drugim muslimanima — braćom i sestrama. Ebu Bekr je počeo da se žurno priprema za ovaj put. Muhammed alejhisselam se vratio kući i rekao svome rođaku Aliji o planovima bjekstva iz Meke. Kazao mu je, takođe, i za zavjeru koja se spremala te noći, isto- 97 -------------------------------------------------------------------------------- vremeno mu davši novac koji mu je bio povjeren, kako bi ga Alija mogao vratiti vlasnicima. Mrak se bio zgusnuo kao tijesto kada je Muhammed alejhisselam izašao iz svoje kuće i neopaženo stigao do Ebu Bekra, odakle su trebali poći ka Medini. Alija je ostao sam u Muhammedovoj kući. Sam u mrkloj noći bez prijatelja i pomagača. Bio je uzbuđen, ali se nije bojao. Misao da je na Allahovom putu, da se bori za svoga vjerenog prijatelja i rođaka, davala mu je snagu, hrabrost. Shvatio je da će najbolje biti ako legne u Poslanikovu postelju, ako se dobro prikrije ćebadima da se ne može raspoznati ko tu leži. Tako će, bar za trenutak, obmanuti neprijatelja. Znao je da time stavlja svoj život na kocku, no bio je spreman dati život za Poslanika, za Islam, za vjeru... Vidiš, Faitima, koliko su prvi muslimani voljeli Poslanika. Alija se izložio životnoj opasnosti, da bi spasio Muhammeda. Ko je vjerovao da će pagani, u svojoj žarkoj želji da ubiju Muhammeda, vidjeti da na njegovom mjestu leži Alija. Ali, on je bio spreman dati svoj život za život Islama. On je pravi historijski primjer samožrtvovanja i ljubavi. Sati su prolazili a sve je bilo mirno. Trebalo je izdržati tu neizvjesnost, to očekivanje u samoći, u bespomoćnosti. Približavala se ponoć, vrijeme koje su pagani bili označili kao početak svoje akcije. Polako su se približavali Poslanikovoj kući. Oštrice isukanih mačeva su se presijavale na mjesečini, sjakteći zlokobnim sjajem. Muhammed nema zaštite, a svaki je želio biti prvi koji će zariti mač u njegovo tijelo i tako postati slavan. Allah je htio da jedan od napadača poželi da vidi iznenađeno i prestravljeno Muhammedovo lice, da uživa u njegovom strahu prije pogubljenja, da se naslađuje 98 
Allahovom milošću, na ulazu pećine pauk je ispleo svoju mrežu a golub sagradio gnijezdo 99 -------------------------------------------------------------------------------- tim prizorom. Svukao je pokrivač i on je ostao preneražen. I ne samo on, nego i svi ostali. Umjesto poznatog lica koje su, poput razjarenih divljih zvjeri, očekivali, ugledali su lice Alije. Sve, samo to nisu mogli predvidjeli. Bili su zapanjeni, izgubljeni, naprosto nisu znali šta da rade. Jer, ubiti Aliju ne bi značilo ništa, time se ne bi spriječilo širenje Islama. Potišteni, vratili su se svojim vođama koji su s nestrpljenjem čekali radosnu vijest o Muhammedovoj smrti. Kada su im saopštili šta se desilo, umjesto radosti, licima se razlila bijes, mržnja, jad zbog nemoći u kojoj su se našli. Zbog situacije u kojoj su tako izigrani, prevareni, nasamareni. Hitno su dodijeli odluku da će dati nagradu od 100 kamila onome ko uhvati Muhammeda. Mekanski mladići su odmah prihvatili ovu ponudu. Začas je nastala potjera. Neki su bili na konjima a neki išli, čak, pješice. Jedni su željeli nagradu, koja je bila pravo bogatstvo, drugi su to radili iz mržnje, iz bijesa, iz osvete. U međuvremenu Muhammed alejhisselam i Ebu Bekr su na kamilama napustili Meku, praćeni vjernim Ebu Bekrovim slugom. Koristili su se putem za Jemen, pokušavajući tako da pagane zavaraju i navedu na krivi trag. Kada su se ukazali prvi znaci svanuća, ušli su u pećinu na brdu Sevr. Tu su ostali sve do noći. Božijom milošću, na ulazu pećine, u kojoj su se nalazili, pauk je počeo plesti svoju mrežu, a golub je sagradio gnijezdo. Ebu Bekrov sluga je zametnuo tragove koje su kamile ostavljale; kao i sve drugo što bi moglo dovesti pagane do pećine . . . I dok je jedna grupa išla u potragu sa konjima, drugi su u Meki pretraživali kamen po kamen, smatrajući da se Muhammed tu negdje morao skloniti. Grupa konja- 100 -------------------------------------------------------------------------------- nika je, međutim, bila došla do mjesta gdje su Muhammed i Ebu Bekr bili skrenuli u pećinu. Vidjevši čobanina u blizini, upitaše ga da li je toga dana tuda neko prošao. Čobanin reče da nije nikoga primijetio, ali da, za svaki slučaj, mogu pogledati u pećini. Gonioci su stigli pred ulaz pećine. Pokušali su zaviriti unutra, ali su bili razočarani kada su vidjeli čvrstu paukovu mrežu i gnijezdo goluba. Zaključili su da niko u skorije vrijeme tuda nije mogao proći. Ebu Bekr je čuo šum koraka koji su se približavali ulazu pećine. Strah ga je počeo obuzimati pri pomisli šta bi oni uradili ako im Muhammed sada padne u ruke. "Ne plaši se, dragi moj prijatelju, Allah je s nama", rekao je Muhammed. Vidjevši da Pejgamber nije uplašen i da se potpuno oslonio na Allahovu pomoć, on je počeo da se drugačije osjeća. Kada su se progonitelji vratili svojim drugovima, saopštili su da nema potrebe pretraživati pećinu, pošto je tamo, na ulazu, pauk ispleo mrežu još prije Mu-hammedovog rođenja. Smatrali su da je bolje nastaviti traganje na drugom mjestu i otišli su. Vidjevši da je život njegovog prijatelja van opasnosti, Ebu Bekr je zaplakao od radosti. Pejgamber je pao na sedždu zahvaljujući Allahu na Njegovoj zaštiti. Pa, Fatima, sada je kasno, i mislim da treba ići u krevet. Ostavićemo sada ove od Allaha blagoslovljene osobe. Sljedeće sedmice ću ti reći koliko su dugo ostali u pećini i kako su primljeni u Medini. 101 Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 09:50 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 20.Март.2008 во 05:48 |
|
MUHAMMED ALEJHISSELAM U MEDINI
Tri dana i tri noći Muhammed alejhisselam i njegov prijatelj su proveli u pećini Sevr. Svake noći im je Ebu Bekrov sin Abdulah dolazio s novostima iz Meke, a njegova sestra Esma im je donosila hranu. Mlijeko su dobijali od čobana koji je u blizini čuvao Ebu Bekrovo stado. Kada ih je četvrtog dana Abdulah obavijestio da se potraga stišala, odlučili su da napuste pećinu i krenu prema Medini. Odabrali su zaobilazni, manje prometni, put kako ne bi bili primijećeni. Međutim nisu uspjeli proći neopaženo: jedan beduin ih je primijetio i odmah otrčao da obavijesti ljude u Meki. Među prvima koji su čuli ovu vijest bio je Suraka ben Malik. Želeći osvojiti nagradu od stotinu kamila, a uz to još i pun zlobe, odmah je rekao da je i on vidio te ljude ali da to, sasvim sigurno, nisu Muhammed, Ebu Bekr i njegov sluga. Odmah zatim Suraka je napustio skup i požurio kući. Uzeo je najbolje oružje, uzjahao najboljeg konja i 102 -------------------------------------------------------------------------------- krenuo prema mjestu za koje je beduin rekao da je tamo vidio Pejgambera i njegovog prijatelja. Jahao je toliko brzo, da se konj pod njim dva puta spoticao, glavu zabadajući u prašinu, što je bio prvi zlokobni predznak za Suraku. Ipak, nije odustajao, sve dok mu se na vidiku nije ukazala ta grupa, za čije hvatanje je bila obećana toliko vrijedna nagrada. Iako se čuo galop konja koji im se približava, Božiji Poslanik se uopšte nije obazirao, već je nastavio glasno učenje k*r'ana, dok se, veoma uzbuđen, Ebu Bekr stalno okretao da vidi ko im to dolazi s leđa. I kad je Suraka pomislio da je već na domaku cilja i da mu se nagrada osmjehuje, noge njegovog konja propadoše do koljena u tvrdu zemlju, i on pade preko njegovog vrata. Digao se, očajan, pokušavajući da udarcima natjera konja da se oslobodi, međutim konj je još više upadao u zemlju. Taj neočekivani, neobični trenutak kao da je preobrazio Suraku: shvatio je da to Bog štiti Muhammeda alejhisselama i strah je, odjednom, obuzeo njegovo tijelo, umrtvio njegove udove. On, sav usplahiren, povika: "Muhammede! Sigurno je tvoj Bog prouzrokovao ovu nesreću. Ako mi spaseš konja vratiću se i obavijestiti tvoje progonitelje da te nisam vidio! Pejgamber diže ruke i zamoli Allaha ovim riječima: "Bože, ako je Suraka iskren, spasi mu konja." Pošto je konj bio oslobođen, Suraka zamoli Muhammeda alejhisselama da mu oprosti, te da mu da napismeno da ne postoji više neprijateljstvo između njih. Tada Ebu Bekr na komadiću kože napisa zaštitno pismo, koje je kasnije Suraki mnogo pomoglo. Suraka je, zaista, učinio sve da spriječi ljude iz Meke da ne otkriju tragove Božijeg Poslanika. Rekao je, 103 
u povratku, da ništa nije primijetio, te da je napravio samo beskorisan i zamoran pohod. Poslije pet dana puta, skrivajući se danju, a noću jašući neprohodnim putevima, ugledali su palmino lišće kako se vijori na vjetru. Kakav radostan događaj za njihove umorne oči! Uskoro zatim, ukazalo se zelenilo trave i začuo tihi žubor vode koja je zemlji vraćala život i plodnost. Bili su na domaku Kube, malog sela, 104 -------------------------------------------------------------------------------- udaljenog svega tri milje od Medine. Zaustavili su se, odahnuli u sjeni palminog lišća, ovlažili svoje ispucale usne hladnom vodom i pali na sedždu, da se zahvale Allahu džellešanuhu za sve što im je dao, za sve što će im dati. Ljudi iz dva grada su tragali za Muhammedom, neka je mir i milost Allahova s njim. Jedni su željeli da mu oduzmu život, drugi da mu izraze poštovanje i ljubav, da ga zaštite od progona. Neprijatelji iz Meke i prijatelji iz Medine. Medinelije su znali da je Božiji Poslanik krenuo na put. Znali su takođe, da su Mekelije poslale svoje najhrabrije ljude da ga na tome putu uhvate i ubiju. Zato su svakoga dana slali nekoga da prati cestu i vidi da li, možda, Poslanik dolazi. Ne znajući, međutim, da se tri dana zaustavio u pećini, bili su veoma brižni, nespokojni, strahovali su za njegov život. Kada je do Medine dopro glas da je Poslanik bezbjedno stigao u Kubu, zavladalo je neopisivo veselje, Tekbiri zaoriše svim gradskim ulicama. Sve potrča u susret i na dobrodošlicu Božijem poslaniku. Željeli su iskazati svoju privrženost i čestitati mu na uspjehu. Bili su to prijatelji koji ga nikada nisu vidjeli, ali koji su svojim srcima i svojom dušom osjećali radost, ljubav i poštovanje za čovjeka kome je Bog podario takvu uzvišenu milost. Djeca po ulicama pjevahu kaside, žene s krovova klicahu i uz defove pjevahu dobrodošlice: "Došo si da mirom siješ Naše duše zaspale. Grudi kojim zemlju griješ Baščama ti listale. 105 -------------------------------------------------------------------------------- Došo si da ljubav bratska iz zlobe nas izvede. Ruke ti se pozlatile, Ahmede, Muhammede! Četrnaest dana je Poslanik ostao u Kubi. Gradio je džamiju i čekao da mu stigne njegov rođak Alija. Radio je kao i svi ostali ljudi, noseći grede, opeke, materijal 
106 -------------------------------------------------------------------------------- za prvu ovakvu građevinu, prvi muslimanski hram. Ovo je bilo jedinstveno iskustvo za muslimane: imali su mjesto gdje su mogli klanjati, obraćati se Svemogućem Stvoritelju bez straha i ismijavanja. Petnaesti dan stigao je Alija. Prašnjav, umoran, krvavih nogu. Čitav put od Meke do Kube prešao je pješice. Videći ga u takvom stanju Poslanik mu je prišao, i kao majka djetetu, sa sažaljenjem i ljubavlju, oprao mu i previo izranjavane noge, krvava stopala. Odmoreni i oporavljeni, krenuli su, zatim, prema gradu Medini. Na putu prema tome gradu koji ga toliko željno očekivaše, u selu Benu Šalim, klanjao je Poslanik prvu džumu i proučio prvu hutbu. Medina je sva blistala od radosti ljudi, pjesme, povika dobrodošlice, zvuka instrumenata. Bila je to radost što se kao rijeka, izlivala iz grudi ljudi, iz njihovih srca koja su tako uzbuđeno kucala u očekivanju Poslanikovog ulaska u njihovu sredinu, na njihovo ognjište. Svi su željeli da Muhammed alejhisselam bude njihov gost. Shvativši veličinu njihove dobrodošlice, a ne želeći nikoga da povrijedi, Božiji Poslanik reče da će noćiti tamo gdje se njegova kamila zaustavi. Stotine očiju bilo je tada upereno u kamilu, u njen svaki korak. Ona je prošla kroz brojne ulice i zaustavila se u blizini kuće Ebu Ejub Ensarije. Tu su Muhammed alejhisselam i njegovi sljedbenici radili, neumorno, rame uz rame da bi sagradili drugu džamiju u historiji Islama. I mada su mnogi tražili da on ne radi, da se ne zamara, on je nastavio raditi kao i svi ostali, pokazujući svojim primjerom da je sasvim običan čovjek i da je svaki rad častan. U blizini džamije Božiji poslanik je sagradio i kuću za sebe i svoju familiju, a i konačište za siromašne muslimane. 107 
Kada je džamija bila gotova, iskrsnuo je novi problem. Izuzev Osmana i Ebu Bekra, koji su bili nešto bogatiji ljudi, svi ostali koji su krenuli Poslanikovim stopama i došli u ovaj grad bili su siromasi. Zato je bilo odlučeno da svaki musliman u Medini pokloni polovinu svoga imanja kako bi se ovaj problem što bezbolnije riješio. Od tog dana oni su bili prozvani ENSARIJE (Pomagači) a muslimani iz Meke MUHADŽIRI (Izbjeglice). Da ih još više poveže ljubavlju i privrženošću, Muhammed alejhisselam je pobratio po jednog Muhadžira sa Enisarijom. Pošto su Mekelije bili poznati trgovci, to su se Muhadžiri vrlo brzo materijalno oporavili. Bratskom islamskom ljubavlju počeli su uživati slobodan i sretan život. Muslimani, draga moja kćeri, smatraju preseljenje Pejgambera iz Meke u Medinu najvažnijim događajem 108 -------------------------------------------------------------------------------- svoje historije. To je razlog zbog kojeg je ovaj događaj izabran za početak muslimanskog kalendara. Sada je 1401. muslimanska godina, a to znači da je prošlo punih četrnaest vjekova od onog dana kada je naš Pejgamber preselio u Medinu. To je događaj koji je izmijenio ne samo tok historije Islama, nego i čitavog čovječanstva. 109 Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 20:52 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 20.Март.2008 во 05:50 |
|
MUHAMMED ALEJHISSELAM DRŽAVNIK
Tada su muslimani osjetili ukus slobode u Medini. U slobodi, kod svoje braće i, prijatelja, ohrabreni pomoći i podrškom Ensarija, Muhadžiri su sa neskrivenim elanom li voljom prionuli na posao i uskoro su se pokazali prvi pravi rezultati. Pejgamber je pokazao izuzetne sposobnosti u sređivanju svih poslova, radeći kao i ostali, predano, mudro, odlučno. Međutim, nas ovdje zanima kakav je on bio prema pripadnicima drugih vjera koji nisu prihvatili Islam? Da li je on pokazao toleranciju prema hrišćanima i Jevrejima koji su živjeli u Medini i bili njegovi susjedi? Zanimljivo je da su među onima koji su se obradovali dolasku Pejgambera u Medinu bili i Jevreji. Nema sumnje da je i Poslanik zbog toga bio njima zahvalan. Njegova stvarna želja je bila da svi u Medini, bez obzira kojoj rasi ili vjeri pripadali, učestvuju u radu za progres i napredak grada. U tom cilju će i potpisati ugovor sa Jevrejima, čiji sadržaj glasi ovako: "Između Božijeg Poslanika i vjernika na jednoj strani i svih drugih na drugoj strani koji su dobrovoljno prišli, 110 -------------------------------------------------------------------------------- ako jedan od mekanskih muslimana bude ubijen, sami muslimani će biti odgovorni. Takode, snosiće odgovornost za bjekstvo zatvorenika. Muslimanska plemena Medine će isto tako biti odgovorna za svoje vlastite živote i svoje zatvorenike. Ko god sije ili prouzrokuje neprijateljstvo i nered biće smatran zajedničkim neprijateljem. Zajednička dužnost svih jeste da se bore protiv takvih sijača nereda pa makar oni bili sinovi ili najbliži rođaci. Ako vjernik u bici ubije nevjernika njegovi rođaci muslimani neće tražiti osvetu, niti će podržavati i huškati nevjernike na vjernike. Muslimani će pomagati Jevreje koji budu poštovali ugovor. Jevrejima neće biti učinjeno nikakvo zlo, a njihovim neprijateljima se neće, protiv njih, pomagati. Nevjernici neće davati četvrtinu nikome iz Meke, niti će biti povjerioci bilo čije imovine u Meki. U ratu između muslimana i nevjernika Jevreji ne mogu učestvovati. Ako nevjernik bude maltretiran bez razloga, muslimani imaju pravo da se bore protiv onih koji su ga maltretirali. Ako zajednički neprijatelj napadne Medinu, Jevreji će se pridružiti muslimanima i zajednički snositi troškove bitke. Jevrejska plemena će imati ista prava kao i muslimani u odnosu na druga plemena u Medini. Jevreji će se držati svoje vjere, a muslimani svoje. Prava koja uživaju Jevreji uživaće i njihovi saveznici. Stanovnici Medine neće imati pravo da najave rat bez znanja Pejgambera. Ali ovo se ne odnosi na pravo pojedinaca da se osveti onome ko mu je nanio zlo. Jevreji će snositi troškove svoje organizacije a muslimani svoje. Ali u slučaju rata, djelovaće jedinstveno. Potpisnici ugovora će grad Medinu smatrati svetim i nepovredivim gradom. Stranci koji dođu u grad i budu gosti građana Medine imaće ista prava kao i sami stanovnici Medine. Ali ljudima Medine neće biti dopušteno dovođenje žene u grad bez dozvole njene rodbine. Svi nesporazumi 111 -------------------------------------------------------------------------------- će se riješiti na osnovu uputa Allaha džellešanuhu i odluka Muhammeda alejhisselama. Potpisnici ugovora nemaju pravo sklapanja bilo kakvog sporazuma sa Mekelijama ili njihovim saveznicima. Ovo zato što su i jedni i drugi ugovorom vezani da se zajednički bore protiv neprijatelja. Oni ostaju ujedinjeni u ratu kao i u miru. Ni jedna strana ne smije prihvatiti separatni mir, ali ni jedna strana se neće smjeti primoravati na vođenje rata. Ona strana koja počini grešku, sama će snositi posljedice. Bog je zaštitnik pravednih i vjernih, a Muhammed je Njegov Pejgamber. Tolerancijom od muslimana ne samo da su bili oduševljeni Jevreji, nego i hrišćani i zaratrustrovci. Prava hrišćana i tolerancija muslimana bila su potvrđena u pismima koja je Pejgamber uputio mnogom crkvenim poglavarima. Tako u pismu kojim se on obraća poglavaru crkve u Nedžranu, stoji: "Hrišćanima Nedžrana i okoline daje se do znanja da su njihovi životi, imovina i vjera pod Božijom zaštitom i zalogom Poslanika, bez obzira na čijoj se teritoriji nalazili. Niko se neće miješati u njihovu vjeru i njihove vjerske običaje, neće biti promjena u njihovim pravima i privilegijama. Nijedan biskup neće biti premješten iz svoje biskupije, niti sveštenik iz svog manastira; oni će i dalje uživati sve privilegije kao i prije, neće im se uništavati krstovi ni kipovi; oni neće tlačiti niti će biti tlačeni; neće se primjenjivati pravo krvne osvete kao u periodu Neznanja; neće plaćati poreze, niti će se od njih tražiti da daju priloge za vojsku." Slična uvjeravanja su data i zaratrustovcima u Arabiji. Faruku ibn Sahsanu, poglavaru Hrama vatre, Pejgamber je poslao pismenu poruku: "Ovo pismo Božijeg poslanika upućeno je slobodnjaku Faruku ibn Sahsanu, bratu Selmana Farisije, njegovoj fa- 112 -------------------------------------------------------------------------------- miliji i pristalicama koje ima, sve dok oni postoje, bez obzira da li će postati muslimani ili će ostati odani svojoj vjeri. Ovim pismom dajem do znanja Faruku i njegovim sinovima da su pod zaštitom Božijom, oni, njihovi životi, imo-vina, zemlja koju, posjeduju, pa bila ona u ravnici ili u brdu. Oni imaju pravo koristiti pojila i pašnjake koje posjeduju. Prema njima se ne smije postupati nepravedno. Ko god pročita moje pismo mora ih zaštiti, ostaviti ih na miru, spriječiti zloupotrebu i ne pokazivati neprijateljstvo. Oni su sasvim slobodni u svom Hramu Vatre. Niko ih ne smije ometati da oblače raskošna odijela, u korištenju sremena, u građenju zgrada i štala, u pogrebnim obredima niti u bilo čemu što spada u njihovu vjeru i njihovu sektu. Sa njima se mora postupati bolje nego sa ostalim nemuslimanima pod zaštitom." Kao što vidiš, draga moja Fatima, iz ovih pisama i ugovora, Muhammed alejhisselaim je garantovao svim sljedbenicima drugih religija slobodu i zaštitu njihovih života i imovine. Svojim mudrim vladanjem Muhammed alejhisselam nije samo ujedinio plemena Avs i Hazredž u Muslimansko bratstvo, nego je, pored ostalog, osnovao demokratsku vladu koja je garantirala jednaka prava svakom stanovniku bez obzira na njegova uvjerenja. Ova demokratija je uspostavljena u doba najteže vladavine feudalizma u cijelom svijetu, u doba kada se nije znalo za prava siromašnih, te kada su slabi bili napadani i maltretirani. U Medini je započeo procvat na svim poljima života. Svi ljudi su uživali jednaka prava i svi su se zalagali i marljivo radili na razvoju grada. To, draga moja kćeri, što Muhammed alejhisselam nije zabranio drugim ljudima da slijede svoju vjeru koju 8 113 -------------------------------------------------------------------------------- su odabrali i da obožavaju Boga na način koji žele, nije nikakvo iznenađenje. Ti ćeš naučiti na vjerskoj pouci da je jedan od najvažnijih principa Islama vjera u sve Božije poslanike koji su imali zadatak da šire ISTINU prije Muhammeda. Samo taj princip je dovoljan za potvrdu bratstva i humanosti. Naša sveta knjiga k*r'an priznaje poslanstvo svih poznatih Božijih poslanika, od kojih ću ti spomenuti: Ibrahima, Nuha, Musaa, Isaa i Muhammeda (neka je Allahovo zadovoljstvo s njima). Svi poslanici su hvaljeni u časnom k*r'anu zbog njihovih vrlina, visokog morala i dobra koje su činili za dobrobit čovječanstva. S druge strane, mi čitamo u svetoj Knjizi: "nema prisiljavanja u vjeri." Draga Fatima, želja mi je da postaneš dobra muslimanka i kao takva da poštuješ one stvari koje su svete ljudima čija se vjerska ubjedjenja razlikuju od tvojih. Tako ćeš živjeti u miru, skladu i ljubavi sa drugim ljudima. Moraš zapamtiti da je Jedan Bog stvorio sve ljude, a mi muslimani treba da volimo sva Božija stvorenja ako želimo da slijedimo našeg časnog Pejgambera. 114 -------------------------------------------------------------------------------- Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 20:59 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 20.Март.2008 во 05:52 |
|
BITKA NA BEDRU
Vijesti o dobrodošlici kojom je Muhammed alejhisselam dočekan u Medini, kako od muslimana tako i od nemuslimana, o uspješnom muslimanskom organizovanju u Medini i procvatu svih oblika aktivnosti, stigle su u Meku i idolopoklonike još više razjarile. Ebu Džehel je bio jedan od paganskih vođa i ogorčeni protivnik Islama. Sve što je umio i mogao radio je samo da bi nanio štetu muslimanima dok su bili u Meki. Pa i kad su muslimani otišli, on i njegovi sljedbenici su ih napadali na prilazima Medini. Koliko su samo puta odvodili muslimane koje bi sreli ili na prepad uhvatili, mučili ih ili ubijali. Ako ne bi, pak, mogli nekoga od muslimana uhvatiti, pagani bi palili žita il drveća. Radeći takve stvari, Ebu Džehel je želio staviti do znanja Muhammedu alejhisselamu da razdaljina ne mijenja situaciju. Čak iako je Pejgamber otišao u Medinu, on je davao sve od sebe ne bi li ga uništio, a sa njim i Islam iskorijenio. Učestali napadi nisu dozvoljavali Pejgamberu i sljedbenicima da uživaju željeni mir i blagostanje. Muslimani 115 -------------------------------------------------------------------------------- su mučki hvatani i ubijani a vatra je sve više pustošila žita i drveće. Videći da Muhammed alejhisselam ne može da zaštiti svoje sljedbenike od pagana iz Meke, susjedna plemena su se bojala preći u Islam. Misija Božijeg poslanika bila je izložena velikim iskušenjima a svakoga dana bivalo je sve gore i gore. Pejgamber i njegovi sljedbenici su napustili svoje rodno mjesto da bi imali slobodu vjere i živjeli u miru, ali mržnja pagana im to nije dozvoljavala ni u drugom gradu. Pa, iako Poslanik nije volio rat, čak bi se moglo tvrditi da ga je mrzio, morao je tražiti neko rješenje. Morao je pokazati paganima da ukoliko oni ne prestanu sa napadima, on će morati da se štiti. Muhammed alejhisselam nije nikada bio u pravom ratu. U svome životu uvijek je nastojao da ne dođe do prolevanja krvi među njegovim ljudima. Bio je poznat kao onaj koji je mirio zavađene, unosio red i spokojstvo. Sveti k*r'an kaže: "Borite se u ime Boga, kada se borite, ali ne napadajte prvi. Allah ne voli agresore." Pagani su, međutim, sve svoje napore skocentrisali na to da unište muslimane, i zato su muslimani bili primorani da uzmu oružje i da se štite. No, kako Poslanik nije imao novaca da organizuje vojsku, to je pokušao podučiti svoje sljedbenike na koje sve načine mogu da se brane. Običaj je bio da se svake godine, trgovine radi, šalje karavana robe iz Meke u Siriju. Vođa karavane bio je Ebu Sufjan. Na povratku u Meku, nalazeći se na putu blizu Medine, Ebu Sufjan se pobojao da će muslimani napasti karavanu kako bi se osvetili za brojne napade i proganjanja koje su činili Ebu Džehel i njegovi sljedbenici. Zato je poslao glasnika u Meku da traži zaštitu. Kada je Ebu Sufjanov glasnik stigao u Meku, Mekelije 116 -------------------------------------------------------------------------------- 
Prvi put u Arabiji borili su se jedni protiv drugih članovi istih familija, poznanici, đoskorašnji prijatelji kao da su jedva dočekale da uzmu oružje. Gotovo svaka familija u Meki je imala interesa u robi koju je nosio ovaj karavan, i željeli su da ga zaštite. Bez odlaganja, armija od hiljadu ljudi je bila spremna za pokret. Stotinu ih je bilo na konjima, a ostatak na kamilama ili pješice. Međutim, na putu su im javili da karavana nije napadnuta. Ebu Sufjan je savjetovao da se vrate u Meku, jer je roba već na sigurnom. Ali je Ebu Džehel insistirao da nastave ići do mjesta Bedr, sedam milja nedaleko od Medine. Želeći da pokaže plemenima oko Medine kako su pagani jaki, dodao je: "Ako se Muhammed i njegovi sljedbenici tamo samo pokažu, mi ćemo ih sasvim uništiti." Muhammed alejhisselam je bio dobro obaviješten šta se događa pa i to da pagani namjeravaju marširati pre- 117 -------------------------------------------------------------------------------- ma Bedru. Odmah je sazvao sastanak Savjeta koga su činili predstavnici Muhadžira i Ensarija. Prvi su govorili Muhadžiri, izjavivši da su oni potpuno spremni da slijede Pejgambera na Bedr. Jedan od njih, Mikdad Esvedi, je uzviknuo: "O, Božiji poslanice, idi, jer te Bog čuva, a mi ćemo biti uvijek uz tebe. Allah nam je svjedok da mi nećemo reći tebi ono što su Izraelićani rekli Musau: Idite ti i tvoj gospodar, i borite se a mi ćemo sjediti ovdje. O Muhammede, mi smo uz tebe i tvog Gospodara, borite se, a mi ćemo se boriti uz vas." Ensarije su, takođe, bili istog mišljenja. Njihov vođa Sa'd bin Muaz se digao i obratio Pejgamberu: "Vjerujemo ti i prihvatamo tvoju istinu, svjedoci smo da je ono što ti je poslano u časnom k*r'anu istina. Zato ti obećavamo da ćemo te slušati i poštovati. Idi, kao što si i naumio, a mi smo s tobom. Tako nam Onoga koji te poslao, ako nam narediš da idemo preko mora, ići ćemo s tobom i ni jedan od nas neće odustati. Bez obzira što nam se može dogoditi ako padnemo neprijatelju u ruke, mi smo složni i strpljivi i vjerni svojim drugovima. Tako ti Boga, povedi nas sa sobom." Muhammed alejhisselam je bio veoma ganut iskrenošću svojih sljedbenika. Njegovo ozareno lice je kazivalo koliko je ispunjen srećom zbog toga. Muslimani su krenuli prema Bedru. Njihov broj je bio mali, svega 314 ljudi. Većinom su bili mladi i bez ratnog iskustva. Niko od njih nije bio dobro naoružan. Išli su da se sukobe sa vojskom od hiljadu ljudi, iskusnih i dobro opremljenih za borbu. Čitavu noć uoči odlučujuće bitke Muhammed alejhisselam je proveo u molitvi Allahu džellešanuhu. Završio je ovim riječima: 118 -------------------------------------------------------------------------------- "O Bože, pagani su došli sa svojim prijateljima da napadnu Tvog poslanika. Tre*amo Tvoju pomoć, o Bože, pomoć koju si nam obećao. Ako ova mala grupa bude uništena, niko neće ostati da samo Tebe obožava!" Muhammed alejhisselam je prethodno upozorio svoje borce da ne smiju napadati sve dok ne budu prvi napadnuti. Pagani su koncentrisali svoje redove. Čekali i pripremali se. I konačno, prema njihovom običaju, pozvali tri svoja najpoznatija junaka: Utbu Rebia, Sejba Rebia i Velida Ubejda. Zatim su dali znak muslimanima da i oni izaberu tri svoja čovjeka i pošalju ih na bojno polje. Iz muslimanskih redova odmah su istupila trojica Ensarija, ali su pagani zahtijevali da borci budu iz redova Muhadžira. 119 -------------------------------------------------------------------------------- Pejgamber je izabrao svoga amidžu Hamzu da se bori sa Sejbom; rođaka Aliju za borbu sa Utbom, a Ubejda ben Harisa za okršaj sa Velidom. Borci su stali jedni naspram drugih. Sa obje strane nastao je tajac, a zatim su se čuli uzvici i udarci ukrštenih sablji. Borba je bila kratka ali žestoka. Trojica muslimanskih boraca bili su pobjednici. Odmah zatim poletjele su prve strijele i jurnule vojske jedna prema drugoj. Bitka je otpočela. Brat protiv brata, sin protiv oca, rođak protiv najbližeg rođaka. Prvi put u Arabiji borili su se jedni protiv drugih članovi istih familija, poznanici, doskorašnji prijatelji. Nasrtali su jedni na druge svom žestinom, svom svojom snagom. U prvom napadu je bilo ubijeno 11 od 14 mekanskih vođa, a među njima i Ebu Džehel, najveći neprijatelj muslimana. Gubitkom vođa, a naročito poslije smrti glavnog vođe Ebu Džehela, nastala je panika u redovima pagana, a zatim i bezglavo bježanje. Muslimani su trijumfovali. Iako brojem mali, boreći se za Istinu, neustrašivo i nepokolebljivo, odnijeli su pobjedu. U ovoj bici bilo je ubijeno 70 pagana i 11 muslimana. Poslanik je naredio da se iskopaju grobovi i zakopaju mrtvi. Tako je, draga moja kćeri, mala grupa ljudi, čeličnih srca i čelične vjere, odnijela pobjedu, bez obzira koliko to, u početku, izgledalo nemoguće. Kao što sloboda trijumfuje nad ropstvom, tako i pravda odnosi pobjedu. 120 -------------------------------------------------------------------------------- Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 21:06 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 20.Март.2008 во 05:55 |
|
BITKA NA UHUDU
Ako poredimo bitku na Bedru, draga Fatima, sa današnjim ratovima, ona izgleda tako beznačajna i prema broju vojnika koji su učestvovali, a i prema broju onih koji su poginuli. Ali, za historiju Islama trijumf muslimana u toj bici bio je od neprocjenjivog značaja. U očima svih Arabljana muslimani su postali moćni, ugledni. Ta bitka je svima pokazala da ako se čovjek bori za zaštitu svojih svetinja i svoje slobode, on se bori sa izuzetnom snagom. S druge strane, ovaj poraz je učinio da su pagani izgubili svoj ugled. Zato je, pri povratku paganskih vođa u Meku, njihova jedina misao bila osveta. U bici na Bedru muslimani su zarobili neke pagane. Oni bogatiji su bili oslobođeni nakon što su njihove porodice platile otkup. Druge, siromašne zarobljenike, pustili su bez nadoknade. Međutim, oni koji su znali čitati i pisati pušteni su pošto je svaki od njih naučio deset muslimana čitanju i pisanju. Kako se sa svim zarobljenicima dobro postupalo, ovi su to, po povratku u Meku ispričali drugim ljudima. 121 -------------------------------------------------------------------------------- Ali, to nije mnogo djelovalo, jer su srca pagana bila puna mržnje i želje za osvetom. Svakim danom ta se želja povećavala, naročito pod pritiskom žena, koje su naprosto zagorčavale život svojim muževima, što su, poslije izgubljene bitke, izgubili mjesto i ugled među Arabljanima. Među najžešćim od njih bila je Hind, žena Ebu Sufjanova i kćerka onog istog Utbe koji je bio ubijen u borbi sa Alijom. Skoro cijelo vrijeme je naricala i oplakivala smrt svoga oca, podsjećajući muža na tragediju. Kako je u bici na Bedru poginulo mnogo paganskih vođa, Ebu Sufjan je postao vođa svoga naroda i odmah počeo tražiti načina kako da sakupi što veću vojsku. Godišnja dobit od trgovine bila je utrošena u tu svrhu. Ebu Sufjan nije dobio samo pomoć od Mekelija, nego je uspio ubijediti i plemena koja su živjela u okolini Meke da im se pridruže. Na kraju godine on je imao vojsku od tri hiljade ljudi i pod njegovom komandom ova ogromna masa je krenula u boj protiv muslimana. Ulogorili su se na planini Uhud, udaljenoj sat i po hoda od Medine i odmah počeli paliti vatre ispod voćaka i uništavati sve usjeve koji su pripadali muslimanima. Muhammed alejhisselam je odmah sazvao sastanak Savjeta. Stariji ljudi su smatrali da ne treba da napuštaju Medinu, kako bi mogli braniti grad, dok su mlađi mislili da je najbolje čim prije napustiti grad i sukobiti se s neprijateljem. Nisu mogli podnijeti da tu sjede i skrštenih ruku očekuju neprijatelja, dok njihova imovina gori i pretvara se u pepeo. Kako je ova grupa bila u većini, Poslanik se odmah pripremio za pohod na Uhud sa hiljadu muslimana spremnih da štite ono što je njihovo. Među muslimanima bio je i Abdulah Ubej, novopečeni musliman što je primio Islam poslije bitke na Bedru, ali koji još ne bijaše i srce učvrstio u Islamu. 122 -------------------------------------------------------------------------------- Kad muslimani stigoše na Uhud i kad Ubej ugleda veliku pagansku vojsku, tako dobro opremljenu i spremnu za borbu, on se uplaši, uznemiri i pokoleba. I tako se ovaj licemjer, zajedno sa tri stotine svojih pristalica i istomišljenika, vrati u Medinu, a na Uhudu ostade svega sedam stotina muslimana. Omjer je tako bio jedan musliman na četiri i više pagana, uz činjenicu da je svaki pagan bio daleko bolje naoružan i iskusniji u ratu od muslimana. Muhammed alejhisselam je odabrao veoma dobro mjesto za logor, tako da su muslimani s leđa bili zaklonjeni brdom Uhud. Do njih se jedino moglo doći kroz uski prolaz, pa je zato na to mjesto postavio pedeset svojih najboljih strijelaca, zapovjedivši im da se odatle ne miču sve dok im on to ne naredi. Bitka je počela dvobojima. Hamza, Alija i Ebu Dujana su i ovde pokazali veliku hrabrost i vještinu i 123 -------------------------------------------------------------------------------- svaki od njih je izašao kao pobjednik. Obje strane su se srčano borile, ali su pagani izgubili mnogo ljudi. Prije bitke Hind je obećala oslobođenje svome robu Vahšiji ako ubije Hamzu i tako se osveti za smrt svoga oca. U metežu bitke, neopažen ni od koga, Vahšija se privukao Hamzi i zabio mu koplje u leđa. Hind je mislila da će Hamzina smrt obeshrabriti Muhammeda alejhisselama i muslimane, ali ih je Hamzino mučko ubistvo još više rasrdilo pa su borbu nastavili sa još većom žestinom. Neprijateljski vojnici su već počeli napuštati svoje položaje, ne mogavši da se odupru napadima muslimana. Kada su muslimanski strijelci, smješteni na uskom prolazu, vidjeli da pagani bježe, pomislili su da je bitka završena i napustili su, u radosti, svoje položaje. U svom ushićenju zaboravili su na Pejgamberovu naredbu, te su krenuli za neprijateljem. Halid ibn Velid, komandant mekanskih strijelaca, vidjevši slobodan prolaz, shvati da je to mogućnost da se muslimani napadnu s leđa i učini juriš na iznenađene muslimane. Božiji poslanik bijaše tada ranjen u usta, a nekoliko zuba mu je polomljeno. Vidjevši da je Poslanik ranjen, neki muslimani ga okružiše i zaštitiše svojim tijelima. Među njima bilo je i žena. Vijest da je Muhammed alejhisselam ranjen brzo se raširila bojištem. Dotadašnje mjesto borbenog uspjeha postade mjesto zabune. Ako je Poslanik mrtav, onda je sve izgubljeno . . . Ebu Sufjan je tražio Muhammedovo tijelo. Kada mu to nije pošlo za rukom, upitao je: "Je li Muhammed živ?" Pejgamber je rekao svojim ljudima da ne odgovaraju. Oni su šutjeli čak i onda kad je Ebu Sufjan pitao da li su živi Ebu Bekr i Omer. Ne dobivši odgovor, zadovoljno je rekao: "Svi su mrtvi, hvala Hubelu (jednom od idola)." Tek tada je Poslanik rekao svojim prijateljima da mu odgovore:"Svi su zivi,hvala Allahu,Svemocnom i Uzvisenom!" Ovaj odgovor je ulio novo samopouzdanje u muslimanske redove i oni su krenuli u jos zesci napad na neprijatelja. 124 -------------------------------------------------------------------------------- 
125 -------------------------------------------------------------------------------- Ginulo se i sa jedne i sa druge strane, ali su muslimani imali velike gubitke. Videći mnogo poginulih muslimana, pagani su smatrali da je njihova osveta za poraz na Bedru ispunjena. Počeo je puhati jak vjetar i oni su krenuli prema Meki. Poslije putovanja cijele noći zaustavili su se radi odmora. Ebu Sufjan je insistirao da se vrate, napadnu Medinu i sasvim unište grad. Međutim, njegovi ljudi su bili umorni i to su odbili. Kada je Poslanik vidio da pagani napuštaju bojište, sakupio je svoje sljedbenike i naredio im da zaplaše Mekelije. Muslimani su stigli blizu mjesta gdje su se ovi odmarali, a Ebu Sufjan, misleći da je Muhammed alejhiselam dobio pojačanje nije se usudio upustiti u borbu, nego je odmah krenuo za Meku. Bitka na Uhudu je bila lekcija koju su muslimani skupo platili, naučivši da se riječ glavno komandujućeg mora slušati. Za vrijeme bitke dolazila je do izražaja odanost i ljubav muslimana prema Pejgamberu. Kad je glas o Poslanikovoj smrti stigao u Medinu, jedna žena iz plemena Benu Dinar, napustivši grad, krenula je na poprište bitke da se raspita o Pejgamberu. U toj bici ona je izgubila oca, brata i muža. Kada je srela na Uhudu vojnika, upitala ga je za Pejgambera. On joj je odgovorio, poznavši je: "Tvoj muž, otac i brat su mrtvi." Ona mu odvrati: "Ne pitam te za muža, brata i oca; reci mi šta je sa Pejgamberom?! Vojnik joj je odgovorio ono što je željela — da je Pejgamber živ. Tada je zamolila da je odvedu do Pejgambera. Držeći rukom ogrtač, rekla je: "Moj muž, otac i svi članovi moje porodice su se žrtvovali, da bi ti ostao živ, o Božiji poslanice. Hvala svemoćnom Allahu koji te je spasio!" 126 -------------------------------------------------------------------------------- Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 21:15 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
efendija
Сениор
Регистриран: 18.Декември.2007 Статус: Офлајн Поени: 2175 |
Опции за коментарот
Благодарам(0)
Цитирај Одговор
Испратена: 20.Март.2008 во 05:59 |
|
BITKA NA HENDEKU
Cinjenica da nisu pobijedili na Uhudu, prouzrokovala je mnoge promjene među muslimanima u Medini, no Muhammed alejhisselam je bio voljen, poštovan i cijenjen kao i ranije. Za njih on je bio njihov vladar i Božiji poslanik. Bili su ubijeđeni da je sve bilo onako kako je Pejgamber naredio, te da strijelci nisu napustili svoje mjesto u prolazu, bitka bi bila dobijena. Međutim, kod nemuslimana je bilo drugačije. U svojim srcima su osjećali da su muslimanima dani odbrojani i da će paganske snage odnijeti potpunu pobjedu i sasvim uništiti Muhammeda i njegove sljedbenike. Čak i neki nemuslimani koji su bili nastanjeni u Medini počeli su se tajno sastajati sa Mekelijama i tako im u njihovom naumu pomagati. Muhammed alejhisselam je bio svjestan svih tih tajnih sastanaka, zavjera i drugih opasnosti koje je neprijatelj pripremao. Da bi imao što potpunije podatke o svemu tome i izbjegao da ga uhvate nepripremljenog, rasporedio je oko Medine svoje ljude kao radnike na poljima. 127 -------------------------------------------------------------------------------- U to vrijeme desila su se dva važna događaja koja su muslimanima nanijela veliki udarac. Početkom mjeseca muharrema, u Medinu je došlo posebno izaslanstvo plemena Adi i Karet sa molbom Poslaniku da među njih pošalje nekoliko učitelja Qur'ana, jer žele prihvatiti Islam. Božiji poslanik je udovoljio njihovoj molbi, šaljući im šestoricu mladih muslimana. Međutim, kad su došli do bunara Redži napadnu ih članovi plemena Huzajl, koji su bili u dogovoru sa izaslanicima, tako da četvorica poginu a dvojica bijahu prodani u roblje Mekelijama. Jednog roba, Hubejba, kupila je porodica nekog Harisa, koga je taj isti Hubejb ubio u bici na Bedru. Porodica ga je otkupila kako bi se mogla naslađivati njegovim pogubljenjem. Zato su svi bili na okupu kada je on trebao biti ubijen, misleći kako će ih Hubejb ponizno moliti za oproštaj. Međutim, prije svog pogubljenja, Hubejb je samo zamolio da mu se omogući upućivanje molbe Alahu džellešanuhu, i završio riječima: "Pošto umirem kao musliman, nije ni važno na koju će stranu pasti moje tijelo bez glave. Moja smrt je na Božijem putu i ako On želi blagosloviće svaki dio moga raskomadanog tijela!" Kada je drugi rob, Zejd, bio odveden na gubilište, među prisutnima je bio i Ebu Sufjan, koji ga je upitao: "Zar ne bi više volio da si kod svoje kuće, a da je Muhammed u našim rukama?" Zejd je mirno odgovorio: "Sta ti misliš, Ebu Sufjane! Više volim umrijeti nego da se Pejgamber ubode u nogu na ulici Medine!" Ovakav odgovor ostavio je dubok utisak na sve prisutne. "Bogovi su mi svjedoci", rekao je Ebu Sufjan, "da nikada nisam upoznao nekoga ko pokazuje takvu ljubav kao što to čine muslimani prema Pejgamberu!" I Hubejb i Zejd su umrli kao heroji. Dali su život za Istinu i preselili na onaj svijet kao šehidi. 128 -------------------------------------------------------------------------------- Mjesec dana poslije ovog događaja došao je u Medinu Ebu Bera, poglavica plemena Amir bin Šaša, i obratio se Poslaniku sa uvjeravanjem kako su svi članovi njegovog plemena voljni prihvatiti Islam, te da je među njih potrebno poslati dobre poznavaoce Qur'ana kako bi ih poučili temeljnim islamskim principima. Poslanik, poučen gorkim iskustvom, nije mogao lahko donijeti odluku, ali kad mu je Ebu Bera zadao vitešku riječ da će on izaslanike uzeti pod svoju zaštitu, Muhammed alejhisselam je pristao. Četrdesetorica odličnih poznavalaca Qur'ana su pošli na put, ali sinovac Ebu Bera, takođe plemenski vođa, pozove svoje članove plemena da ih ubiju. Kada su sve kućne starješine odlučno odbile takav poziv, jer nisu htjele pogaziti zadanu riječ, ovaj se obratio susjednom beduinskom plemenu, Sulaim, koje navali na izaslanike kod bunara Me'unet i sve ih svirepo poubija, izuzev Kab bin Zejda, za koga su mislili 
129 -------------------------------------------------------------------------------- da je mrtav. Ovaj se teškom mukom dovukao do Medine i obavijestio Pejgambera o ovom podmuklom masakru. Svi muslimani su bili veoma rasrđeni i ožalošćeni ovim događajima. Božijem poslaniku je to naročito teško palo, duboko ga rastuživši. Iako je znao da nisu vremena za žaljenje, nije mogao lahko prežaliti te mlade, učene ljude, braću i drugove koji su tako podlo stradali od krvave ruke neprijatelja. U mislima je, međutim, slutio da će se neke važne stvari vrlo brzo dogoditi, te je želio da ih dočeka što spremnije. Ebu Sufjan se, u međuvremenu, trudio da sakupi što je moguće više ljudi, trošeći nemilice novac za to. Pomoć je uspio dobiti ne samo od Mekelija i plemena koja su živjela oko Meke, nego čak i od Jevreja koji su živjeli u Medini. Svi su bili sigurni da će ovoga puta Islamu i Muhammedu biti nanijet smrtni udarac. Poslanikovi ljudi, koji su bili raspoređeni na prilazima Medini, donijeli su vijest o velikim pripremama neprijatelja. Muhammed alejhisselam je sazvao Savjet i zatražio od članova savjete kako da se grad najbolje zaštiti od napada. Svi su bili svjesni da Mekelije žele da Islam nestane sa lica zemlje. Selman Farsija je predložio da se iskopa širok i dubok jarak oko grada. Ova ideja je bila nova, ali su je muslimani prihvatili i odmah počeli kopati. Pošto je Medina na jednoj strani bila zaštićena visokim zidovima kuća, a na drugoj velikim stijenama, preostalo je kopanje jarka sa dvije strane. Radili su predano i marljivo, uz učenje Qur'anskih ajeta i molbi upućenih Allahu džellešanuhu da im pomogne u postizanjnu pobjede. I Poslanik je takođe ravnopravno radio sa ostalima, kopajući i noseći zemlju. 130 -------------------------------------------------------------------------------- 
Kroz čitav svoj život, draga moja kćeri, Pejgamber je svojim djelom dokazivao da je rad dužnost i da je časno sve raditi. Uskoro je kanal bio gotov. Vojska iz Meke stigla je blizu Medine, iznenađena što ne nailazi ni na kakav otpor. I kad su sasvim prišli do grada, izvršili su juriš, misleći da će grad odmah pasti. Ali su se grdno prevarili, i mnogi od njih našli u dubokom jarku! Bili su zapanjeni onim što su im muslimani priredili, jer do tada nikada nešto slično nisu vidjeli! 131 -------------------------------------------------------------------------------- Iako je mekanska vojska brojala preko deset hiljada vojnika, a Medina imala svega tri hiljade branilaca, lako je opsada trajala mjesec dana, neprijatelju nije pošlo za rukom prodrijeti u grad. što nije sprečavao duboki jarak, sprečavali su vješti strijelci na njenim zidinama, tako da su neprijatelji uzaludno napadali i odbijali se kao roj muha od tvrdog stakla, odnoseći nove i nove žrtve. Za svo vrijeme opsade, Muhammed alejhisselam je govorio svojim drugovima: "Ne bojte se! Tražite od Allaha da vas zaštiti od slabosti, ojača vaša srca i oslobodi vas briga!" Prije odlučujućeg napada Mekanaca dogodio se dvoboj između Alije i poznatog mekanskog junaka Amr ibni Abduda, za koga legenda kaže da je sam mogao pobiti hiljadu ljudi. Na izazov Mekelija da se niko od muslimana ne smije suprotstaviti njihovom najvećem junaku, javi se Alija i reče: "Božiji poslanice, dozvoli mi da mu ja izađem na megdan!" Bojeći se pustiti na megdan mladog Aliju protiv mekanskog diva, Poslanik se časak zamisli, ali, nakon malog premišljanja, reče: "Bože moj! Na Bedru sam izgubio poznatog junaka Ubejda, na Uhudu Hamzu — sačuvaj mi sad Aliju! Idi, Ali,i neka ti je Allah na pomoći!" Videći pred sobom bosonogog Aliju, Abdud se stade grohotom smijati i odgovarati Aliju da ne gubi glavu džabe. Alija ostade nepokolebljiv i reče: "Vidiš, ja sam pješak a ti konjanik, pa i tako pristajem da podijelimo megdan." Te riječi dirnuše u ponos protivnika i on, skočivši iz sjedla, jednim zamahom sablje odsiječe konju obje prednje noge. 132 -------------------------------------------------------------------------------- Kad Abdud zamahmu sabljom prema Aliji, ovaj podiže hitro sablju da se zaštiti od udarca i Abdudova sablja se prelomi. Alija to iskoristi i udari protivnika po glavi, tako da ona prsnu na dvije polovine. Među muslimanima zavlada sveopšta radost. Iz svih grla, kao jedan glas, odjeknu: Allahu ekber! Ešhedu en la ilahe illallah! U redovima neprijatelja zavlada tajac, nevjerica, zbunjenost. Zar taj bosonogi mladić da pogubi njihovog najvećeg junaka, idola kome su se toliko divili... Koncentrišući sve svoje snage i dogovorivši se u toku noći, neprijatelj je odlučio preduzeti glavni juriš sutradan. Ali bez uspjeha. Ni jedan neprijateljski vojnik nije uspio preći kanal. 
133 -------------------------------------------------------------------------------- Muslimani su bili strpljivi i istrajni, hrabro odbijajući napade neprijatelja, uzdajući se u Allahovu pomoć i potporu. I pomoć Božija je došla. Dok su zvijezde i mjesec sjali u noći, tama je počela prekrivati nebo a iza nje se javi strašna oluja. Vjetar je kidao i razbacivao šatore neprijatelja kao da su od papira, vatre su ugašene a pijesak je sve izmiješao u svome strašnom kovitlacu. Strašna panika je zavladala među neprijateljskom vojskom i njihovim glavnim saveznicima, Jevrejima, koji bijahu izašli iz svoje tvrđave. Bježalo se na sve strane, slijepo, obezglavljeno, ludo, samo da se pobjegne od tog stravičnog prizora pred medinskim zidovima. Mekanski saveznici se povukoše u svoju tvrđavu, očekujući dalju sudbinu. Časni Qur'an to ovako opisuje: "A kad su vjernici saveznike ugledali, rekli su: "Ovo je ono što su nam Allah i Poslanik Njegov obećali, i Allah i Poslanik Njegov su istinu govorili!" — i to im je samo učvrstilo vjerovanje i predanost. ... Allah je nevjernike pune srdžbe odbio, — nisu ni malo uspjeli —, i vjernike je Allah borbe poštedio, — Allah je uistinu moćan i silan... Tako je, draga moja, mala ali odlučna grupa muslimana trijumfovala nad paganima, koji su bili sigurni u pobjedu. Nikad ne zaboravi da ako je neko na pravom putu i ako ima strpljenja, uz trud i vjeru u Allahovu pomoć, uspjeće, bez obzira koliko to izgledalo teško ili daleko. 134 -------------------------------------------------------------------------------- Изменето од efendija - 20.Март.2008 во 21:24 |
|
|
"Zadovolen sum Allah da mi bide Gospod,Muhammed pejgamber a Islamot vera"
|
|
|
|
|
Внеси реплика
|
страница <1234 27> |
Tweet
|
| Скок до | Овластувања Вие не може да внесувате нови теми на форумот Вие не може да одговарате на теми на форумот Вие не може да ги бришете вашите пораки од форумот Вие не може да ги менувате вашите пораки од форумот Вие не може да креирате анкета на форумот Вие не може да гласате на форумот |
Опции за темата